Naša stvarnost

ODBRANA KULTURE U ŠPANIJI 79

Jer fi si mrtav zauvek,

kao svi mrivi na zemlji,

kao svi mrtvi koji se zaboravljaju u čoporu ugašenih pasa.

Niko fe ne poznaje, međufim ja fe opevam, opevam za posle fvoj profil i miloftu fvoju, slavnu zrelost tvoga znanja,

ivoju želju za smrću i ukus njenih usana,

i žalost na dnu ivoje bodre radosti.

Još dugo freba da se rodi, ako može da se rodi, jedan Andaluz fako jasan, tako bogat pusfolovinom, opevam njegovu plemenifost rečima koje ridaju i mislim na žalosni vetar u maslinama. {Preveo Koča Popović) Frederico GARCIA LORCA

GOVOR

održan na Drugom kongresu pisaca za odbranu kulture u Parizu.

Šlo sam bio daleko od vas, šlo na poziv upućen piscima širom celoga sveta, koji sam poneo iz Madrida prošlog novembra, nisam odgovorio sa „prisutan sam”, moglo je da se dogodi samo zato što se usfremila smrt na biće koje mi je najdraže, samo zato što sam imao da prođem kroz užasne časove i groznu školu osećanja jedne agonije, samo zalio... ali, u istom frenufku kad vam jednostavno razoškrivam svoj živof da u njemu fražim izgovor za jedno osustvo koje mi svirepo pada, pojimam koliko ovaj uvod sadrži ličnog, prisnog i neumesnog za jedan Kongres koji se održao u svečanim prilikama rafa, u kome druge palnje, ogromne jer diraju ceo jedan narod i sve nas u svefu, nameću ćulanje za sve što nije fa patnja.

ipak, ja koji sam se zakleo, koji sam se vama zakleo, španski pisci, dragi moj Bergamine, prošle jeseni, u vašem neosvojivom Madridu, da neću imafi ni mira ni spokoja, sve dok imam snage da budem u Francuskoj pobornik republikanske Španije, i koji sam verovao da osećam vaše žalosti i radosti, vaše rane i umore, kao što ih i vi sami osećate, možda sam, besumnje sam fek ovih dana shvatio, dublje nego što mi razum govori, beskraj vaših mučenja i vaših ispaštanja, shvatio sam vas čije su žene i deca svakog frenufka u opasnosfi, vas pred kojima su se sklapale oči mladosti, vas koji ste iznenada pogođeni u samo srce vaše ljubavi.

O Bože! onaj koji nije nikada video kako dršću, dubljene bolom, nežne nozdrve voljene žene, koji nije nikada video kako se, sličan uvelim ljubičicama, iz časa u čas senči samrtnički kolut oko njenih očiju, onaj koji nije nikada video kako se rađa užas u pogledima koji su još maločas govorili o nežnosti, u pogle-