Naša stvarnost

80 DANAŠNJICA

dima ukočenim i dubokim sada kad naslućuju fajanstvena puslošenja u felesnim dubinama, onaj koji nije video, jecajuću i gotovu da podlegne fami, ženu koju je voleo blizu deset godina i koja je njegov živof, i ono što on brani svom snagom čoveka, i njegov viši razlog da želi da svet bude lep, dobar i pravedan, taj ne može, prijafelji moji, organski da razume krik koji se uzdiže iz vaših opustošenih gradova i sela, gde malerinske ruke podižu k nebu male nevine leševe okružene neukroćenim junacima koji sležu puške u svojim radničkim pesnicama.

Tek na rubu smrti, kada se borimo s njom da joj iščupamo našu ljubav, najviše volimo živof, fu neverovalnu i pofresnu stvar o kojoj pesnici zlo govore, ali koja je naše meso i naš duh, život čiji smo mi vojnici, mi koji ga ne razdvajamo od slobode, živof za koji se vi borite, braćo Španije, proliv nosioca smrli koji izviru iz mračne prošlosti u mrtvačkom smradu razbojišta, život čiji narodni koreni neće nikad biti iščupani, život koji je jedina sveflost i jedina pouka, naš cilj i naš izvor.

Il u toj borbi bića sa ništavilom, kao cveće u proleće, rasplamfe se raskošne boje novih i snažnih osećanja, kroz koja se, najzad, čovek izražava i ponovo posflaje anlički Herkul, sposoban da pobedi duhom Sfingu i da uguši u svojim rukama džinovskog Anlea. Gde su, dakle, fi epohalni glupaci koji fvrde da se za vreme ralova ili revolucija ne mogu da slvaraju lepa i velika dela? Neka se sakriju fi izlapeli ljubavnici jedne lepole dostojne fabrikanta mirišljavih sapuna.

Mi koji branimo živof, mi crpimo, u krajnjem času kad je on u opasnosfi, pouku najvećeg i najpotpunijeg ljudskog bogatstva u osećanjima, i u blizini opasnosfi i senke mi nalazimo dragocene elemenfe mirne i sveflle budućnosti, mi čitamo u srcu čovekovom, ne bedne lagarije rafnih sličica, već skalu sa hiljadu preliva istinske ljudske prirode. Il, nama piscima, u razbesnelom paklu, pada u deo da spasavamo samog čoveka a ne njegov prostački odraz. Čoveka u njegovoj složenosti, fu šahovsku igru sa bezbroj kombinacija. Ljudska osećanja onakva kakva se javljaju na gigantskoj šahovskoj tabli društva. Čoveka, to misaono biće, koji je izmislio rad. Čoveka koji može polpuno da se razvije samo onda kada omogući velikom zakonu rada da najzad zagospodari.

Evo, zašto vam govorim, vama, piscima svesnim ove dužnosti, kojima je palo u deo, do fe mere palo u deo da ste smafrali za pofrebno da branite čovekovo dostojanstvo čak i tamo gde je ljudska stvarnost najneposrednije ugrožena, u toj Španiji koja je front hleba, mira i slobode, evo zašto vam govorim, vama, neumorno, kao što sam govorio pre dve godine na Pariskom kongresu, da je veliki frenutak realizma u umekfnosti došao, sa onim čudnim prizvukom koji ide pravo u srce, sa prizvukom nepaivorene isfine. Evo, zašlo vam kažem da vaš skup nema nikakvog smisla i da je on bedno izrugivanje, ako ne prestavlja odlučan korak koji svi vi pravile, svesni ili ne, ka stvarnosti kojoj