Naša stvarnost

ODBRANA KULTURE U ŠPANIJI 81

je uveliko kucnuo čas da ponovo zauzme svoje suvereno mesio u vašim spisima punim nesfalnosti, izvrdavanja i kajanja.

Zalažem se ovde za realizam. | ne samo proliv fanfasmagorija čija je mahnita moda dele poičinjenosfi, parazitizma i uopšle mecensiva u klasnom društvu, već islo tako i protiv lažnog realizma koji sivara aveli, verovalne ali mehaničke, i kome nedostaje strahovito iskustvo živofa. Zalažem se ovde za jedan realizam koji zahvata ljudsku sfvarnost u njenim složenim odnosima sa vremenom i društvom, za jedan realizam koji se opire iskušenju vafre kroz koju vi prolazite već skoro godinu dana.

U ime fog realizma hoću da veličam snop činjenica i pojmova čiju ljudsku vrednost freba shvatiti da bi se razumeli odnosi koji se stvaraju između ljudi, ne samo u svakidašnjem živolu, već i u samom sivaranju, u rađanju i razvoju onoga blaga koje nazivamo kulturom. Hoću da slavim ovde skup onih stvarnosti koji se zovu nacija, i hteo bih ovde da pokažem kako živoi stvara između ljudi nacionalne odnose koji su bilni uslovi rađanje jedne kulture, što će reći, da ovde hoću da dokažem da postoji istovelnost između kulflure i odbrane nacije, i da, prema fome, nije ni najmanje slučajno što je Drugi kongres pisaca za odbranu kulture zasedao u Valenciji i Madridu, gde je očigledno dokazano ono šlo sam malopre rekao, gde kullura i nacija, podjednako u opasnosti, nalaze svoje zajedničke branioce u borcima za slobodu.

„Sve što je nacionalno naše je”, formula koja se različito shvata već prema fome ko je izgovara, ali u Francuskoj, fa je formula lozinka one fuđe porodice koja je ogolila, za vreme čitavih vekova, naš narod, formula koja je zvučala na ulaju, na frazu bestidnih obijača i crne reakcije u kojoj se vrbuju prve frupe fašizma. Vi znafe, uosfalom, njen smisao, vi koji ste videli da se nazivaju „nacionalisfima” drumske puslahije koji su se bacili na vaša bogatstva. Da, sav gordi govor koji je rođen u našoj slavnoj Revoluciji, u danima kada je narod prognao iz Versalja svoje kraljeve, u danima Valmy-a i „otadžbine u opasnosti”, sav faj gordi govor prigrabili su oni koji su se u Francuskoj već fada nazivali ,nacionalistima”, i, u fom divnom poslu krađe, naročilo se odlikovao jedan pisac moje zemlje koji se najviše izvežbao u „španjolizmu”, hoću da govorim o Morisu Baresu, suštfom primeru infelekftualca izdajnika, da pozajmim od Julieu Benda jedan izraz kome dajem značenje koje besumnje nije njegovo, jer za mene, mogu se izneverili samo ljudi, a nikako ideje, ili, ako više volite, infelektualac koji izdaje jeste onaj koji služi nekolicini protiv naroda, veštinom koju je stekao rukujući idejama i rečima. Imenovao sam Andre Žida.

Ima ovde da se nopamene da su pisci, koji su čuvari jezika,

u početku ovog veka bili i suviše zauzeti beznačajnim igrama da bi mogli budno da paze, i da su oni pusfili da se počini la zloupotreba vlasti literarne „Crne slfotine”'. Ima da se

napomene da su le navike govora koje su se uslalile, jer im se

6