Naša stvarnost

82 DANAŠNJICA

niko nije suprofstavljao, stvorile, kod svih mladih ljudi koji su upirali oči u budućnosf, neku vistu odvrafnosti prema ovim blistavim rečima, povlačenim po blatu banaka i upravnih odbora. I tako se desilo da su u mojoj qeneraciji bili mnogobrojni oni koji su kao i ja, pobrkavši reč i slvar, prepustili neprijatelju ovaj nacionalni monopol koji je on sebi drsko prisvojio.

Treba to znati da bi se razumeo onaj anarhizam koji obeležava literaturu posle rata, za koji sam i ja u mnogome odgovoran, njegovi sarkazmi i njegovo ismejavanje zavedenih vrednosti. Čak do imena moje zemlje, za mene koji sam bio uprljan do te mere da sam upofrebljavao samo u rđavom smislu reč: francuski. Prepusfili smo im našu zastavu, našu istoriju. Pomogli smo im svojom zabludom da nas opljačkaju.

Kako su ljudi, kao što sam ja, ponovo našli jedinstveni smisao reči „Francuska”, kako su se oni iščupali iz te proklete iluzije, rođene naročilo iz podvala velikog rata, duga je to istorija koju ne mislim ovde da vam iznosim; fo je upravo istorija Francuske. Neospomo je da je građanstvo, pribegavajući fašizmu da bi vasposltavilo svoje poljuljane poslove, mnogo učinilo da se većini ljudi otvore oči. Ono je razgolitilo svoje pravo lice, kao i jedinstvo nazora svih onih koji u različitim zemljama žive na račun drugih. Kao u danima Valmy-a, mi nalazimo lo građansivo uvek spremno da se prolivu svog sopstvenog naroda obraća na uzore i na oružje inosfranstva, i sprdnja nacionalističkog izražavanja tolika je već, od Hitlera do Doriot-a, da su čak i najgluplji čuli kako opet zvone kristalni zvuci nacionalne istine i da smo mi povrafili svoje nasledstvo, blagodareći baš preferanoj bestidnosti naših ofimača. Kroz isti ovaj razvoj prošla su i naša braća Španije. | nije najslabija veza koja nas spaja, ljude i žene dveju združenih nacija, fo što smo zajedno opet našli jednu otadžbinu, zajedno izložili velikom suncu progresa stare zastave slobode koje nam behu ukrali mračni tlačitelji.

Ova duga istorija koja je vaša, i moja je. | besumnje bih bio, ja koji sam nekad odbacivao od sebe reči otadžbina i nacija kao užasne oklope crnog čudovišta, bio bih tipičan primer ove obnove francuske infeligencije za razumevanje svih stvranosli Francuske. Ja, koji sam ipak, još u predgovoru svojoj knjizi Liberf?inage, (prošlo je otada čefrnaest godina), prkosio podsmehu, izjavljujući da sam gotov da umrem za Republiku (a fada se govorilo: „Me umire sa za Republiku”), ja nisam poznavao moć svega onoga što izvire iz fla moje zemlje: plovio sam u oblacima individualizma; moje reči bile su proftivurečne jer nisam shvalao, ipak u ogromnoj nadi koju sam unosio u budućnost i narod, ono što me je vezivalo za faj narod i ono što nas je vezivalo, taj narod i mene, za prošlost; nisam shvatao mehanizam koji održava i vezuje prošlost za budućnost; tftradicija i pronalazak bili su za mene, kao za sve moje vršnjake koji su voleli pronalazak bukvalno, do ludila, tra-