Naša stvarnost

86 DANAŠNJICA

POUKA ŠPANSKE REVOLUCIJE

Pesnici, veliki pesnici su majsiori u naslućivanju. Tražifi od njih da objasne svoje intuicije, bila bi ludosti! To bi značilo ne shvaifi osnovnu funkciju pesnika. Veliki pesnik Leon Felipe napisao je nedavno jedan članak od ogromnog značaja: „Don Kiho{i se laća oružja”. Njegov lirizam, u isti mah španski i opšli, ide tako visoko i daleko da osvelljava i prožima makferijalnu slvarnost Španije. Kad se lirizam vraća izvorima iz kojih je potekao, obuhvata ih i produbljuje do te mere da progovore, io znači da je dodirnuo samu sušlinu čoveka, fo znači da je ofeloivorio onu polpunu poeziju koju Leon Felipe neprestano zahteva od pesnika svog vremena.

*

Jedna tako uslreplala antena kao šlo je duh Leona Felipe, i tako bolno oselljiva, mogla je da bude duboko dimufa i da osefi, nemogući da izbegne fragediju španskog nesklada, i dramaličan nedostatak „španske duše u oblasti umefnosti. Pre drugih, pre svih, pesnik Drop a Sfar-a govorio je o nedovršenoj umeinosti, koja je žedna polpunoslti, koja ostaje zgrčena u svojoj jednostranosši.

Nije prvi put danas Leon Felipe prokazao, daleko od španskog života, aristokrafsku poeziju shranog porekla, više izmozganu no slrasivenu, koja se prikazuje kao lična i originalna, koja ostvaruje ljupke elegancije i završava se, cedeći iz sebe šuplje virtuoznosfi i plesnive izvešfačenosfi. Nasuproš ovoj „precioznoj” vrsti poezije, pesnik je ukazao i na drugu poeziju: narodnu, nacionalno pokrajinsku, jasnu, jednosfavnu, realističku, fradicionalnu, često anonimnu, poeziju sa femama koje se ponavljaju. Ona se diže do najlirskijih osivarenja, ali se i spušia, kaikad, do grubosfi i proslakluka.

Pored ove dve suproislavljene vrsfe poezije Leon Felipe opaža nekoliko usamljenih pokušaja, kao šlo je pokušaj Jorge Manrikve-a* koji leže da preobraze u savršenu sintezu slaru raspru i da stvore jednu poeliku u kojoj se ono šlo je narodno i kulifivisano — dva vida čoveka — spaja i sjedinjuje u jedan viši oblik.

*

Na vrelini herojske iragedije svoga naroda koju preživljuje i kome služi sa dubokom odanošću, Leon Felipe uspeo je da shvati ono šlo nedostaje fom narodu. On je došao do fih naslućivanja o kojima smo govorili. U njegovom poslednjem članku mogu se zaista pročilalti ove reči:

Ljudski živoi ima jedan pesnički i jedan politički izraz i oni su gotovo uvek paralelni. Naša umelnosi se rascepala kad se naš polijički život oslobodio.

Između umelhnosfti, ćudljivih i sihničarskih oblika, iščašenih i brzih slika nadrealističke fuinjave koju je sebi dopušlao Španjolac pre fašisličke pobune — i umefnosfi koju pokušava u ovom frenuiku da osivari ceo čovek, čovek koji, kao fakav, želeći da iskoristi sve svoje obdarenosli, mora da siVori zakonik i nauku, politiku i pesmu — Leon Felipe veruje da srećni frenufak nije daleko, u kome će se lirska harmonija, vekovima sprečena, oslivarili. Od slarih neprijafeljstava, od vekovnih profivurečnosh, preosfaje prašina

* Veliki španski pesnik iz XV veka, poznat po svojim „koplas'-ima ·(kupleti).