Naša stvarnost

ODBRANA KULTURE U ŠPANIJI 87

zlobe, sa kojom freba izgraditi jednu umeinost koja poliče od čoveka, koja će biti jedan oblik čovečanstva. *

Oni koji nemaju inluifivnu dušu, zahlevaće objašnjenja: zašto, kao šfo tvrdi ovaj pesnik, (a fo je izvesno), zašlo se danas opažaju predznaci jedne sinfehične umefnosli? Zašlo slara svađa izgleda danas rešena, iščezla, prevaziđena? Ni u jednoj drugoj zemlji profivurečnosi koja dolazi od ekonomske organizacije, nije u folikoj meri izopačila duhove kao u Španiji. Setfimo se da Španija živi već vekovima na repu Evrope, ali da sačinjava njen deo. Da se Španija irza, zarobljena, u svirepim lancima, ali da do nje dopiru u svakom frenušku, krici novih sloboda. Ne fireba zaboraviti da je razmak iz- · među prognane sivarnosii i želje za savršenstvom veći u Španiji, no ma u kojoj drugoj zemlji. Španjolac — Evropejac, zvao se on Kvevedo, Servel, Pikavea, Ganive ili Kosta, bio je, zbog loga „najlragičniji” čovek Evrope, čovek koji je imao da spase, u sebi i u svojoj viziji sivari, tojesf, lirskč i polilički, jedan opšli , savremeni smisao, profivu onog smisla koji se pojavljivao u samom njegovom mesu, skočanjenim zakasnelim rufinama.

Dok Španija ide u korak s vremenom, a dvrdoglavo osfaje jedna srednjovekovna provincija u Evropi, njena umefinos} i dalje zadržava čudesnu plodnost koja se uzdiže iz njenog jedinstva, iz jedinog mogućeg jedinsiva. Srednji vek, sa svojom očiglednom nepravdom jesle, dakle, za nju progresivna normalnosi, mučan pul kojim mora da ide i da prestane da ide da bi dostigla bolje etape. Zato je španjolski Srednji vek bio najveća i najsnažnija epoha njene literature: Epos je jedan narodni oblik, on odjekuje u ušima naroda, duž vekova nakinđurenih precioznošću — epos koji pod najrazličitijim, vidovima vaskrsava u romansama i u „misferesema”, u novelam& i komedijama. Ova epska poezija bez svake je sumnje najupornija istoriska uspomena celog, španskog živolfa. A islo je tako i način kako se izgovaraju ove pesme, jednim ozbiljnim, dubokim glasom, nepresfana i besmrina želja jednog nepriznatog i uvređenog naroda. Nije slučajno ni proizvoljno što Leon Felipe ukazuje na „koplase” (kuplete čisto narodne inspiracije) Jorge Manrikve-a, kao kulminaciju španske sinteze. Ovi „koplasi” maskiraju zaisla najvažniji frenufak španske islorije: fačno frenufak u kome žive, u svojoj najlepšoj infenzivnosfi srednjevekovne inspiracije, i, u isto vreme, frenufak kada će se Španija odvojiti od rilma Evrope da bi počela da živi svojim zadocnelim životom.

Presudni irenuci umelnosli važni su u životu jednog naroda naročito stoga šlo fraže najpuniju vifalnos} jedne epohe, i oni su plodni samo ako

izazivaju jedan nemir i nov način življenja. „Koplasi” Jorge Manrikve-a presudni su, ali nisu plodni. Oni su završetak, a ne pravilo života. #

Od čuvenih očajničkih „koplasa” do danas, Španija nam se pokazuje kao polje nesvodljivih profivurečnosfi. Uporno protivljenje njene ekonomije uslovilo je porasi feudalnih snaga. | poivrđujući se, kristalizirajući se, feudalizam je podigao branu koju je nemoguće slomili protiv svega šlo nasloji da je probije. Malo je važno šlo svel naslavlja svoje napredovanje, i što io mnogi znaju u Španiji.

Na koje će se ukorenjene sile, na koje društvene moći oni nasloniti da izvrše svoj preobražaj? U koju će živu sfvarnosi oni posaditi svoj cilj? Malo