Naša stvarnost

· DOŠLJACI

Kad je prva puška pukla na nju

začuđeno je gledala širokim očima kao svetica; kad je drugi kuršum proletio pored bijele glave samo se navio vrat kao cvijet na vjetru;

kad je treća puška pukla

pala je krvava sa mog odžaka, krvava ~

na moj krov!

Noć je. Tužno mjesec gleda škipniju i Metohiju.

Sjedim pred odžakom — po žarovlju je pao paspalj pepela. Sve spava... čuje se samo šapat brojanica.

Na crnoj prostirci mahovine na mome krovu

leži mriva svela lica, —

bijela i krvava — krvavo ranjena grudva snijega,

bijela i krvava — krvavo zaklano jagnje.

Čujem, čujem:

sa moje sirehe kaplje krv!..

PJESMA DRUGA

Oboriše plotove moje kao žito, pregaziše plotove moje kao poleplo žito; pogaziše livade moje zelene,

kao grožđe!

Prolječna livada je kao bistra voda —

sunce da je ne zamuti svojim prstima;

bijelo ocvala livada je kao jutarnji snijeg ptica da ne ostavi trag po njemu!

Vjetar da se ne povalja po rosnoj travi,

da je ne zamrsi!

Oboriše plofove moje kao žito, pogaziše livade moje kao prožđe.

Noga moja nije nikad stala na njegov plof,

noga moja nikad nije ostavila stope na njegovoj livadi (ni kad je snijeg po njoj do koljena!},

ni koza se moja nikad

ne pope na plot njegov da obrsfi glogovi omlad.

Po livadi mojoj stotinu prtina, kao po snijegu: * 1 gle prolazi on juče podno feških grana mojih trešanja, slade — i iščaši granu, |

a na njoj kao na raskinutom đerđanau

zadrhtaše, i prosuše se crveni dragulji trešanja.

1 rana gdje je iščašena grana

napuni se krvlju...