Naša stvarnost

RADOVAN ZOGOVIĆ PJESMA TREĆA

O noći

da li to prelaze vojske preko mostova,

il vjetar krši grane moga voćnjaka,

il se slamaju šljemena pod mojim krovom?

Ne, ne prolaze vojske preko mostova,

ne, ne krši vjelar grane moga voćnjaka,

ne, ne slamaju se šljemena pod mojim krovom. To njegov konj hara po mom kolomboću

svu noć, Svu noć..

Čujem ga — vojska fo gazi preko njive,

lome se jedre kosti stabljika,

lome se vile sablje listova.

Čujem ga — to dušmanin ašikuje u klijeti moje kčeri, koljenima pazi po njenoj djevojačkoj postelji,

reži kao pas pod grlom bijelim.

Tu je — gazi me kopitom po rebrima!

Ide on po njivi — pod njim padaju oikosi.

On vlažnim usnama drhtavo pipa kiipove

i ofkida zubima rumeni vrh kao bradavicu sa dojke, i griže —

sa zubi mu pjeni mlijeko.

Između večeri i mene leži mučna godina a on je svu noć na meni, gazi me kopitom po rebrima!

PJESMA ČETVRTA

Bojim se mukle sobe u sutonu,

bojim se pustih ovnujskih zvona Što vise na tavani i tiho na vjetru jecaju.

I bježim pod lipu, skrstim noge na ledinu

i čekam, čekam

da ovce i krave sa paše napune seoske sokake,

da unesu radost u selo,

da unesu sa polja cvijeće među papcima,

da unesu sa polja mlijeko u vimenima...

Čekam...

sa polja, suvim koritima ulica

utiče u selo mrak kao nečujna poplava, vrh đerma uzleće i pada ko ptica na užetu, sokaci i plotoevi mirišu na koprive...