Naša stvarnost

96 DANAŠNJICA

U već punu dvoranu ulazi odjednom hiljadu ljudi, a iza njih se iska još deset hiljada. Vraša pucaju, klupe se preluraju, ograda je odgurnula do stola, a slo do prefsednika.

Svi naoružani, na čudan način, jedni skoro nagi, drugi raznobojno obučeni. Nosili su na ramenima jednog čoveka ovenčanog lavoom, bio je to Eli, i sav plen, a zarobljenici su išli unaokolo. Na čelu, u fom lomu, u kome se ni grom ne bi čuo, koračao je mlad čovek, pribran i pun vere; nosio je probijenu i nafaknutu na bajonet! jednu bezbožnu slvar, ri puta prokletu: pravilnik Baslilje.

Mošeni su i ključevi, ti čudovišni ključevi, gnusni, grubi, islrošeni vekovita i ljudskim bolovima. Slučaj ili proviđenje je htelo da budu predali jednom čoveku koji ih je i suviše dobro poznavao, jednom bivšem zatočeniku. Narodna Skupština smestila ih je u svoju arhivu, lu slaru napravu lirana, pored zakona koji su skršili firani. Mi ih danas još uvek čuvamo, ove ključeve, u qgvozdenoj škrinji francuske arhive... Ah! kad bi se u ovu gvozdenu škrinju mogli zalvoriti ključevi svih baslilja sveta!

MICHELET (Hiskoire de la Rećvolulion francaise

Tome Il, livre !, chap. VII}

PESAA Prijatelju, reč još jednu Svakog dana nove bore Pa zaklapam knjigu ovu, Urežu se i lu stoje Mojoj misli u buduće Kao brazde koje pluži Mepoznalu po golovu. Oširo ralo misli moje, Ja slušali više neću U lečaju neizvesnom Što će o njoj ljudi reći, Dobro šlo se meni dalo Jer šla mari bistro vrelo Žarko lelo lriest pula Kuda će mu polok feći. Nije jošle zablistalo! | šla mari moja duša Ja sam defe ovog veka! Šlo budućnosti gleda gluvu, Po zabluda svakog dana Za jesenji ovaj velar Odilazi iz mog duha Šlo na svome krilu suvu Sama sobom izigrana, Uvenulo lišće nosi Il, o svemu razočaran U predele, daljne, nove, Ja još ljubim ko nekada | sa njime, pirkajući, Samo febe, oladžbino, U slihove pesnikove. | slobodo večno mlada! Prijatelju, mlad sam jošle, Ja silnike silno mrzim Ma da na sred moga čela, l ilačenje bližnjeg svoga Ode će nići folko slasti | kad vidim ma gde bilo

i lolika dobra dela, Pored svela velikoga,