Naša stvarnost

98 DANAŠNJICA intelekta, fek naslućenu klicu jedne ideje koja je bila iznad svih formula dobronamerne žene, čiji bejah, fu skoro, prelistavao rečnik. Ali to je bila ideja ideje, nešto beskrajno neodređeno.

Izađoh beskrajno žedan. Jer sirasna žeija za rđavom lektirom rađa odgovarajuću pofrebu za čistim vazduhom i osvežavajućim pićem.

Baš kad sam hleo da uđem u kafanu, prosjak mi jedan pruži svoj šešir, sa jednim od onih nezaboravnih pogleda koji bi bili u stanju da survaju prestole, ako bi duh pokretao maleriju, i ako oko jednog hipnoflizera može da učini da sazri grožđe.

Istovremeno čuh jedan glas koji mi šapulaše na uvo, jedan glas koji prepoznah odmah; io je bio glas dobrog Anđela, ili dobrog Demona, koji me svuda prafi. Pošto je Sokrat imao svog dobrog Demona, zašlo ja ne bih imao svog dobrog Anđela i zašlo ne bih ja imao fu časi, kao Sokrat, da steknem svoj patent ludila, koji bi polpisao supkilni Leli ili obazrivi Bajarže?

Postoji ova razlika između Sokrafovog demona i mog, šlo se Sokralov javljao njemu samo da brani, da obavesti, da spreči, a što moj demon pristaje da saveluje, da sugerira, da ubeđuje. Taj jadni Sokrai imao je samo demona koji zabranjuje; moj je onaj koji pofvrđuje, on je demon akcije, ili demon borbe.

Dakle, njegov glas mi je šaputao ovo: Samo je onaj čovek jednak sa drugim, koji to dokaže, a samo onaj čovek je doslojan slobode koji zna da je osvoji”.

Odmah zalim skočih na svog prosjaka. Jednim udarcem pesnice izbio sam mu oko, koje postade, u sekundi, veliko kao lopla. Slomio sam sebi jedan nokat da bih mu izbio dva zuba, i kako se nisam osećao dovoljno jakim, budući da sam rođen nežan i da se nisam mnogo vežbao u boksu da bih mogao brzo da umlatim ovog slarca, ščepah ga jednom rukom za jaku, drugom za gušu, i počnem snažno da mu lupam glavu o zid. Moram da priznam da sam pre foga bacio pogled na okolinu i proverio da se u ovom pustom predgrađu nalazim, za duže vreme, izvan domašaja kakvog policajca.

Pošlo sam mu zalim snažnim udarcem noge u leđa slupao plećke, oborio sam na zemlju ovog šezdeselogodišnjeg slarca, dohvalio sam jednu veliku granu koja se vukla po zemlji i fukao sam ga sa upornom energijom kuvara koji hoće da razmekša biftek.

Iznenada, — o čuda! Kakvog uživanja za filozofa koji proverava fačnost svoje feorije! — videh ovu staru olupinu kako se okrenu, uspravi se sa energijom koju nikad ne bih slutio u jednoj foliko razglavljenoj mašini, i, sa jednim pogledom mržnje koji mi se učino dobar znak, urniani ugursuz baci se na mene, razbi mi oba oka, slomi mi čeliri zuba i istom onom granom fukao me je žesloko kao vola. — Svojim energičnim lekom bejah mu dakle povrafio gordost i živol.

Sada sam mu davao mnoge znake da bi me razumeo da smafram da je diskusija završena, i podižući se sa zemlje, sa zadovoljstvom jednog so-, fiste ispod Porlika rekao sam mu: Gospodine, vi ste mi ravni, hoćete li da mi učinite čast da podelite sa mnom moju kesu; selife se, ako ste zaista filantrop, da freba primenifi na sve vaše kolege, kad vam budu fražili milostinju, leoriju koju sam, nažalosi, morao da primenem na vašim

leđima”. Charles BAUDELAIRE