Naša stvarnost

KULTURNO NASLEĐE FRANCUSKE 99

DAH S MORA

Telo je fužno, avajl a sve knjige već probdivene Odbeći! odbeći famo! osećam i plice su zanešene Šlo su\međ nepoznalom penom i nebesima!

Ništa, ni stari vrftovi ogledani u očima

Neće zadržali fo srce dok se nalfapa u more

O noči! ni pusta sveflost lampe kad gore

Nad harlijom mi praznom koju još belina brani

I ni mlada žena dok dojkom čedo hrani.

Olići ću! Slimer klateći svoju kafarku,

Podigni sidro najzad za onu egzoliku jarkul Dosada jedna, ojađena svirepim nadama,

Veruje još u poslednje zdravljenje marama!

I možda su kalarke, pozivajući oluje

Od onih koje nad propasli nadviju burne struje Izgubljeni, bez brsnog ostrvlja, i bez jedara, o bez jedara Ali, hej srce moje, čuj pesmu tih mornara!

(Preveo Rasfko Petrović) Sićphane MALLARME

GERMINAL [{odiomak}

Napolju je Efjen, zamišljen, išao jedno vreme drumom. Svakojake misli vrzmale su se u njegovoj glavi. Ispuni ga osećaj prostora, slobodnog neba i duboko udahnu. Sunce se pobedonosno pojavljivalo na horizonlu; lo je bilo buđenje vedrine u celoj prirodi. Zlafni falas valjao se od istoka ka zapadu, po ogromnoj livadi. Ta živoina foplina zahvalala ga je, širila se, u drhfaju mladosti u kome su freperili uzdsi zemlje, pesma plica, sva šapulanja voda i šuma. Lepo se živi, stara je zemlja htela da proživi još jedno proleće.

l ispunjen fom nadom Eljen uspori hod, s pogledom izgubljenim levo. i desno, u foj vedrini novog doba. Mislio je na sebe, osećao se jakim, sazrelim u fom mučnom iskustvu u dubini rudnika. Njegovo je učenje bilo završeno i on je odlazio naoružan kao pamelfan vojnik revolucije koji je objavio rat društvu ovakvom kakvog ga je video i osuđivao.

Išao je još uvek, sanjajući, udarajući svojim štapom šljunak po pulu, i kada bi bacio pogled oko sebe poznao bi sva fa mesta. Baš {u kod Fourche aux-Boeufs seli se da je preuzeo voćsivo rulje onog jura kada su razorili okna. Danas je ponovo ofpočinjao posao koji uništava, ubisiven, rđavo plaćen. Pod zemljom, tamo dole, na sedam stotina melara, činilo mu se kao da čuje polmule, ujednačene i besprekidne udarce: to su bili drugovi koje je video kada su se spustili, crni drugovi koji su udarali u nemom besu. Zaista bili su pobeđeni, oslavili su fu i novaca i mrtvih; ali Pariz neće zaboravili pucnje iz Voreux-a, fom će nezalečivom ranom poleći i krv carstva; i ako se indusfriska kriza bližila kraju, i ako su se fabrike ponovo ošvarale jedna za drugom, rafno slanje je još uvek postojalo a mir u buduće neće bifi moguć. Rudari su se bili prebrojali, bili su oprobali svoje snage, svojim povikom za pravdom bili su uzdrmali radnike cele Francuske. i zalo njihov poraz nikoga nije umirivao, građani Monisou-a obuzeli posle pobede poimulom nelagodnošću posle štrajkova, gledali su za sobom da im ipak nije

7*