Naša stvarnost

108 DR. MILAN VLADISAVLJEVIĆ

je održanje individue i njenih prava nesaglasno sa svim onim što ta prava freba da ospori. , 7

„Logika demokratije” koja izgleda kao neko formalno-matemaličko raščlanjavanje ideja, nije ustvari fo, jer ova logika ne počiva samo na formalizmu, nego i na snazi slvarnosli. Demokratski princip u svojoj prirodnoj, shvalljivoj logici, jeste socijalno aktivan, a njegova aktivnost ogleda se u tom očuvanju i alirmiranju · ideje individualizma. Usivari, u očuvanju čoveka kao ličnosti s pravima. |

Ovim zaključkom dolazimo do jednog od teških problema sadlašnjice: misao o odnosu individue prema celini i obrafno. Ta misao slara je kao i svet. Odvajkada individua bila je u sukobu sa društvom, odvajkada je zajednica priliskivala individuu. Ona ga je pritiskivala i priliskuje, ne samo u državi, nego i u porodlci, u braku, u plemenu. Pa ipak je individua odvajkada fu nalazila svoj pravi živol, i svoje palnje i svoja razočarenja, ali i svoju ulehu, svoju ljubav i svoju sreću. To su nužni procesi čovekova živola, procesi koje slivara čovek sa zajednicom i u zajednici, u dodiru sa drugim ljudima, dakle s čovekom. Oluda, ako je individualizam i koleklivizam socijalni problem, njegovo rešenje 'reba da nađu oni kojih se liče, a to su pojedinci.

Socijalni problem je dinamičan, on se slalno poslavlja u novim formama, na nove načine, kroz nove oblike. On se kao takav ne može rešili, već samo rešavali. Drušivo se ne može konačno uredili prema jednom idealnom uzoru, jer lakav nije poznali. Ono se može uređivali prema prilikama i pofrebama, i fo uređenje mogu vršiti oni kojih se liče, a to su pojedinci.

Sa ovog gledišta nama izgleda da je problem individualizma nesigurno rešen famo gde se njegovo rešenje prepušla autoritefu vlasti koja ne poliče od pojedinca. Uslvari, taj problem se lu rešava pod jednom nepolvrđenom preiposlavkom: da pojedinci nisu svesni inisresa celine. Na stranu to što je ovo jedno veliko pilanje, jedan nerešiv problem; na stranu to što se možemo upilali da li je iko izvan pojedinca pozvan da ocenjuje fu svest pojedinca. Kad se apsfrahuje sve ovo, oslaje kao nesumnjivo jedno: da se pojedinac mora osećali najbezbednijim kad su njegova poliička prava sačuvana, kad on polilički nešto znači, kad se i on pita. U fom faktu pojedinac nalazi jedinu garantiju za zaštitu svoje ličnosti. U tom faktu leži snaga individualizma.

Ali u tom faklu leži i snaga kolektivizma, koji treba da bude doveden u kompromis sa individualizmom. Jer kolektivizam koji bi otišao do osporavanja političkih prava pojedinca ne pruža ovome više nikakve garanlije, preobražava se u namefnul, pa makar da je pojedinac u jednom frenufku na njega i pristao; faj prisfanak njemu će se ubrzo pokazali kao odricanje od nečega šlo prestavlja za pojedinca garantiju njegove individualnosli. A fa individualnost njemu je polrebna kao čoveku, pofrebna mu je kao slivar koja njegovu ličnost uobličava, kao odeća u koju on