Naša stvarnost

TRI OBMANE 119

mnogome samo zaoslali živopisni barok na ideološkim ruinama jednog sveta u ropcu.

Po tom razvalinskom, po tom olupinskom, po tom zgarišnom u svojim nemirima, Žid izrazilo oličava čitavu savremenu dekadentu. Žid je bio preleča i začeinik mnogih i savremenih dekadentnih vrenja, i verovalno se ni kod jednog dekadenia ne nalazi foliko ispreplefena skoro cela problematika dekadenisiva. Židovo opevanje i propovedanje bsksiva, imoralizma i proizvoljnog delanja zaisla su iri osnovna slrujanja, fri glavne teme često, naročilo posle rata, razvijane u čitave sisteme i pokrele iri osnovne leme sa kojima se balrga i nad kojima grca svaki dekadenf. U Židu su sažetli svi ti zanosi, sve slabosti fih zanosa jednog propadajućeg svela, a naročito zanosi onih koji su uzaludno pokušavali da prevaziđu svoju moć, oslanjajući se na nju samu, obmanjujući se da je ona jedina snaga na koju mogu da se

oslone.

5

Žid je dugo ostao pesnik begsiva, ali više nego pesnik, iznad i pre svega, on je propovednik begstva. Još kao simbolista mladi Žid isliče begstvo, njegovu poeziju i njegov moral, kao najpogodniji oblik rešavanja i rešenja svih nemira. Posle vivisekcije sopsivene usamljenosli, posle skitaranja po ćorsokacima idealisličkoca melfafiziciranja, izrasla begsivo, goroslasno i bujno, i postaje kičma njegovih stvaranja. Čak i onda kada je neuspelo, begstvo je za Žida kuli — begsivo kao lakvo, begsivo po sebi, a često i beosivo radi begsiva. Pre njega su Bodler i Rembo bili veliki pesnici begsiva — mada ne samo fo, Rembo naročito ne samo to — no Žid je, na svoj način, od njih daleko zavreženiji u begstvo, slvarajući od fe svoje zavrženosli čitav jedan mali filozofski sistem, naivan i neodrživ, razume se.

Zaista, najznačajnije knjige mladoga Žida, poeme su promašenom ili ostvarenog begsiva. U Barušfinama [Paludes, 1895) on se žestoko ustremljuje na one koji nisu kadri da beže, dok su Zemaljske hrane [Les Nourritures ferresires, 1897} himne begsiva za koje veruje da je uspelo.

Kult begsiva, foliko negovan u dekadeninoj umelnosli, jedan je od pojavnih oblika nelagodnosfi jednog dela buržoaske i silnoburžoalske infeligencije u današnjem drušivu. Ma da je inteligencija kao celina pod okriljem vladajuće klase, njeni se najnapredniji delovi osećaju spulavanim fim okriljem. To okrilje je u slvari sistem brana i kanala koji freba sveukupnu delatnost infeligencije da navede u korisi onih koji je pružaju jedno lakvo okrilje, A u frenuiku kada fa delafnosi počinje da leče mimo određenih kanala, njeni zašlitnici se pretvaraju u napadače, neprijatelje. Ustajanja proliv takvog spulavajućeg okrilja odigravaju se na razne načine, u bezbrojnim oblicima, bez obzira da li su pojedini načini i oblici iluzorni ili efikasni. Ali same čnjenice da kod najnaprednjeg dela inteligencije postoje i sve više raslu takva