Naša stvarnost

120 ĐORĐE DANIČIĆ

negodovanja, rečilo dokazuju da vladajuća ideologija nije više kadra da u svojim granicama zadrži one koji freba da budu njeni neposredni nosioci.

Neolklonivo se valja čitava lavina pitanja, neumilna i preieća: Šla je begsivo i kuda se upravo beži? Da li je ono ikakvo rešenje? Da li je begsivo poraz ili pobeda? Nije li ono slepilo za koje se veruje da je vidovilosi? . .. Izviru sa mnogih slrana ovakva pilanja, zahtevaju odlučne, nedvosmislene odgovore, kadre da nam prolumače faj veliki zanos koji prožima dekadeninu poeziju.

ideološki raspad svake klase odraz je njene društvene i polifičke degeneracije. Poznatim drušivenim i političkim preokrefima XVIII i XIX stoleća preihodila su ubojna i krepka ideološka strujanja, i fa slrujanja su bivala sve snažnija dogod je građanska klasa bila nosilac društvenog napreika. Ali u razdoblju njenog nazadovanja i propadanja, ideologija građanske klase ne zamire, već upravo njeno propadanje daje grčevile polslicaje za sve nove i nove ideološke napore. Dekadenina vrenja u građanskoj umeltnosti i književnosti neke su od posledica tih grčevifih polsticanja. No, i ako u osnovi pravilno, bilo bi ipak nepolpuno ako bi se u dekadenti video samo odraz raspadanja jedne klase i njene ideologije. U dekadeninim vrenjima posloje znani fragovi pobune proliv poslojećeg reda pojava i odnosa; posloje zaisla odrazi nezadovoljstva, neprihvatanja; često su vidljivi napori da se prevaziđe jedan spulavajući moral. Ti krepki ili malaksali koraci odlaženja iz svoje klase odjekuju oslobodilački, ili su bar, u na'm3= nju ruku pozivi na oslobođenje, uzbuna na spasavanje iz j=dnog nezdravog, za čoveka unakažavajućeg ambijenta. Ali to još ni-" kako ne znači da je dekadeninost prevralhnički i oslobodilački stav. Dekadenta je očigledno pre svega i preležno 'znak izumira– nja građanske umelnosli; ona ne preistavlja nikako njen «llji uspon, a po najmanje ne slvara uslove za rađanje jedne nove napredne umelnosli, jer nosilac fe nove, napredne umefnosli može da bude samo ona klasa koja je nosilac celokupnog drušivenog naprelka, usvajajući i razvijajući sve one pozitivne flekovins građanske umelnosli, pa makar one bile i u razdoblju njenog propadanja. Ako se je desilo i ako se dešava da poledini dekadenli prerastu svoju apsfraklnu nepomirljivost sa posltoječim odnosima spulavajućim i unakažavajućim po čoveka, to još nikako ne dokazuje da dekadeninost pretstavlja nove perspektive umeltnižkog uobičavanja slvarnosli i progresivnog delovanja na nju. Takvi pojedinci ocrtavaju pulanje odmehnišiva, ali nikako te njihove putanje ne znače da je dekadeninost odmehništvo.

Beogslvo je ogrozničava ležnja za odmetnjem, fežnia slihiiska, spontana. Uzeto kao živolni stav ono ne prešstavlia nikakvu borbenost već, obrafno, odricanie od borbe. Zato i nienov umehfnički izraz ne može da bude borbenost, nego je, u naiboljem slučaj, tek nagoveštaj borbenosti. Naročito kod mladog Žida begstvo je presićeno kanfovskom ansichovšlinom, poslalo ie feliš u kosa se veruje da je svemoćan da reši sve nemire. Žid kao okoreli deka-