Naša stvarnost

122 ĐORĐE DANIČIĆ

Ipak, Zemaljske hrane unose izvesnu vedrinu u dekadenfu poeziju, kralkofrajnu no ipak vedrinu. Ta vedrina se najviše odražava u neobuzdanom izživljavanju za Žida novih zanosa, u cdoživljavanju njemu novih živolnih radosti, onih elementarnih, skoro biološki elementarnih. Misaono se ta vedrina uobličuje u jedan naivni panteizam, koji i ako naivan ipak znatno razblažuje njegovu doladanju ekstremnu subjeklivnosi. Taj više panleislički elan nego li panleistički sistem značajan je po tome što prilično remefi onaj, da ga fako nazovemo, klasični dekadenti ćiat d'espri sav u subjeklivisličkim plamsanjima, koja su za same dekadenžje trebalo da preistavljaju goroslasnu razbuktalos! požara.

Poezija begstva nije mogla da dopre dalje od panfeističkog verva. Begsivo se u istini rasplinjuje, usahlo je kroz panleislička doživljavanja. U fom smislu ono je opet neuspelo, jer oni koji su hieli da rešavaju begsivom nisu primećivali da sami nose sa sobom upravo ono od čega hoće da beže. Poezija begsiva je za dugo mogla da zadovoljava, ali njegov moral sve jasnije se je pokazivao kao prazno propovedanje. Begsivo nije postalo odmelnišlvo, mada je neospomo velika žudnja za odmelnišivom. U sukobima nezadovoljnika sa svojom klasom stvarnošću begsivo ih je izneverilo.

6

imoralizam je priznanje nemoći begsiva. Nije se pobeglo iz klasnog ambijenta, ali se još uvek ne prihvala faj ambijeni, i dalje se uslaje, više prkosno nego odlučno, proliv skoro svih njegovih neprikosnovenosti. Vladajući moral najviše ogorčava Žida i on se stara da izobliči njegovu moralnu jezivosf, ne uviđajući opet da je i on sam njom zahvaćen. Bezizgledna je svaka borba pojedinca proliv društva, bezizqledna je svaka borba pojedinca proliv svoje klase, u ovom slučaju vladajuće, koja se vodi samo u ime subjekfivnog nezadovoljsiva, subjektivnog ogorčenja. Ali ako fa borba postane isključivo, ili makar pretežno, borba proliv vladajućeg morala, bezizglednost je još veća, borba prestaje da bude borba, izvrgava se u anarhični, pa i nihilistički prkos, negodovanje, jarost, koji, ma kako bili iskreni i žestoki, ne ugrožavaju ozbiljno femelje vladajućeg morala. Na taj način Žide postaje enfant fterrible svoje klase, postaje u neku ruku gćnie malin njenog morala, ističući gordo, nekada čak namelljivo gordo, da je njegov poziv da onespokojava. | mada enfant ferrible česlo raskrinkava licemernost svoje klase, njegova demaskiranja nikako nisu mogla da prevaziđu neizlečive. nemoći beskompromisnog irdividua!izma.

Žid bez ustezanja veliča prekršaj i prekršitelja osveštanog morala. Imoralista {L'immoraliste, 1902} je epopeja prekršaja i prekršitelja. Imoralista postaje Židov junak, imoralnost se preifvara u junaštvo, pa ma u koliko se kukavičkim oblicima javljale. Žid je prestupnik, i to prestupnik sa predumišljajem proliv osnovnih kategorija već uveliko oveštalog morala svoje klase. Žid podbada na prestupe, jer kod čoveka najviše polaže na ono što je u njemu