Naša stvarnost

SUMRAK LIRIKE? 141

izrazitog socijalnog pesnika Čedomira Minderovića, koji se ne plaši da u poeziju unosi čak i dnevne parole (i ponekad zaisla i oslaje donekle šemaličan), te da oseli onu duboku ljudsku ustrepšalosi, onu iskrenu, foplu pateliku bez fraza, koja zacelo ne zaoslaje za najboljim palriotskim pesmama, pogotovu pesmama NMilosava Jelića koje Pandurović toliko hvali. ili pesme Oskara Daviča, koji je iz usamljenosti između četiri zida, kroz halucinacije gladi, shrave i samoće našao muzički zanosan izraz za svoju duboku veru u čovečansivo.

Ako sle, gospodine Panduroviću, čije neke pesme po OSećajnosfti i formi spadaju u reprezenfalivne pesme srpske lirike, uvereni da pesnik oslaje pesnik kad peva „Ja ću rado kreten biti" ili kad sluša kako peili kukaju, dozvolile da oni novi pesnici, čiju

egzistenciju vi poričete, nasloje da u svome dobu budu što sve- \ sniji i snažniji, i da umesto pellova koji kukaju sahranjujući sivar- | nost u duši pesnika solipsiste, slušaju kako pellovi radosno kuku \

riču, ne donoseći doduše zoru, ali najavljujući onu zoru koju milioni ljudi već nose u sebi.

Kada je prošle godine, u izdanju „Savremenih pogleda”, izašla zbirka pesama Marijana Malijaševića „I licu gnjevnom . . .”, R. Zogović i ja smo se dogovorili da zajednički napišemo kriliku na lu zbirku, pošlo je ona pružala dobar povod da se govori o principijelnim pitanjima u vezi s poezijom. Ta naša sludija nije objavljena. Ja ću ovde izrazifi i nekoliko naših zajedničkih misli.

Zbirku Marijana Malijaševića dočekali su mnogi napredni kritičari kao vrlo značajnu, čak epohalnu u hrvalskoj literaturi. U samoj zbirci pisac predgovora Josip Berković daje propralan sud o pesmama. Preporučujući čitaocima NMalijaševićeve pesme, izražava misao da je najvažniji pesnikov razvojni pul, razvoj koji objašnjava sadašnje mišljenje prošlim, i da je pesnik bolesnik koji mora da iskašlje ono šlo ga guši. To je prilično apstrakfna dijalekfika. Sadašnje mišljenje pesnika više se objašnjava objektivnim uslovima u drušivenoj stvarnosti, promene u njegovom mišljenju promena–

__

/ A | | }

{

ma u sredini iz koje je izrastao kao biljka. Pesnik ne freba da”

se shvati kao bolesnik kome freba brižljivo pridržati glavu i podmefnuli posudu da se iskašlje, nego kao borac za svoja uverenja, kao fumač osećanja ogromnog broja. ljudi, koji reba da visoko diže baklju svoje misli i onda kada bi drugi momenfano klonuli.

Razvojni puf jednog pesnika inferesanfan je i značajan onda ako pokazuje borbe i peripelije kroz koje je došao, prekaljen, do jasnih saznanja i shvatanja živola, ako je fai razvojni pul karakterisličan, lipičan za mnoqe koji su preko sličnih borbi, preko sličnih kriza došli do srodnih osećanja i misli. Interesanino je pokazali sa kole je fačke pošao jedan izraziti pesnik tumač svoga doba, nagovesfifi njegov uspon ka poslignuftim vrhuncima poetskog stva– ranja. Uza sav nesumniivi falenat Maklijaševića, međufim, taj razvojni pu kod njega nije revelantan: tačka sa koje je pošao prefstavlja, doduše dosta infeligenino i savesno, nastavljanje stihova– nja u pravcu koji su frasirali Vidrić, Matoš i drugi iz hrvatske Mo-