Naša stvarnost

DESANKA MAKSIMOVIĆ

Učenice, budite gosti u snovima kod mene,

neka svaka se sa mnom sada seti kako se čudnovato svetlo zelene bukove Šume leti.

Pobegnimo malo, bar u snovima, iz gustoga vazduha škole, otrovnijeg nego i u kojoj radionici, U ovo podne sunčano

u šumi, večnoj kadionici,

fope se i mirišu smole.

Ostavimo malo školsku zaparu,

stolice i klupe za koje nas neko ukova, mastionicu crvenu i crnu.

U kraju mom raste šuma bukova puna izvora od kojih zubi trnu.

Pređemo li samo prag moje šume, padnu li nam vatreni leptiri na nedra i slefe li oko nas na bakarno tle,

lica će nam postati ptličiji vedra

i zaboravićemo na sVe.

Daleko ostaće ocene i škola. Bićemo u šumi dok ne zađe dan i sa stablima mladih bukava povešćemo luda kola.

Sve je ovo istina samo u snu,

samo u snu mogu vas u begstyo zvati, bićemo opet za peti čas u Školi.

Sešću i zatražiti pero h0VO,

i opet ugljendioksid, ocena, zidovi goli.

NEKO SE SEĆA DETINJSTVA

Kaska šivaća mašina preko debeloga platna za košulje vojnika. Poznajem dobro taj kas zadihan kao kašalj plućnih bolesnika.

Sećam se detinjstva našeg kad je mati sva umorna i žuta vazdan Šila:

i OSSCS“ „„uOMo a aa