Naša stvarnost

62 MATIĆ I!I VUČO

prve lokomolive dole na stanici. Vreli žuti simitfi pod žmirkavom pefroleumskom lampom na ćepenku furundžinice preko pula. Prašnjavi liander. Prevrnule slolice na stolovima pred mehanom. Tragovi brezove meile na kaldrmi.

Pored reda niskih i zaklopljenih abadžijskih dućana Krčevinac se saplitao o svoju opušlenu sablju, grlio Mešulama i vikao: „ŽIvela svella verenica! Živela svella Gizela!! Mešulam ga je jednako ućuštkivao. Plašio se patrole a još više oficira koji svakog časa mogu da naiđu iz Bajlonovog kladenca. Za ovu noć njemu je 'bilo dosta. Jedva je uspeo, malopre kod „Orijenfa”, nekako da smiri ovog ludog Krčevinca i da ga spase iz ruku artiljeraca, koji su, svi do jednog, skočili na njega kad je prvi put dreknuo: „Živela svella verenica!!! Mešulamu ni sada, na ulici, kada se več prilično pribrao, nije bilo jasno zašlo su artiljerci iz „Orinta“ 'bili tako besni i zašto su se sa folikom žestinom bacili na pijanog Vitomira i počeli da ga Tuku. Kralj se ženi. Pa zar je to tako strašno? Šla više, faj će događaj sigurno povući za sobom unapređenja i odlikovanja u vojsci, tako da svaki oficir, svaki razuman olicir koji se brine o svojoj karijeri, mora da se raduje ovom svečanom činu. Najzad, i kralj, kao i svaki njegov podanik, ima prava sebi da nađe druga koji će mu obezbedili srećan i zado-

voljan živol. Neka i on spokojno gleda u svoju ličnu budućnost. Draga je, istina, i suviše zrela budućnost, ali utoliko bolje za otadžbinu, na čijoj će krmi olsada stajati i jedna zrela, iskusna i energična dama”...

Svež vazduh je sasvim opio Krčevinca. Klonuo je i gotovo legao na Mešulama. Na uglu Kraljice Natalije ulice, počeo je da 'povraća. Čitavi mlazevi vina i nesvarenog jela slivali su se niz njegov mundir, niz ruke, sablju i crvene garans panfalone. Pred ulaznim vratima kuće, Krčevinac nije više mogao da se drži na nogama. Mešulam mu je izvukao ključ iz džepa, olključao bravu i počeo polako da ga vuče kroz fesan cigljani hodnik. Da ne bi treskanje sablje probudilo gazdaricu, frau Karolinu Fogel, udovicu nekadašnjeg kneževskog muzikantfta kod koje je Krčevinac već 'sedam meseci stanovao, Mešulam je olkopčao Krčevincu opasač i prebacio ga sebi oko vrata. Sablja nije više dodirivala pod. Krčevinac je spavao i smrdeo na prokislo vino. Mešulam ga je jedva izvukao uz sirme i lfesne stepenice, i naslonio na vrata njegove sobe. Krčevinac je štucao. U frenuflku kada je Mešulam ofškrinuo vrafa, on se svom fežinom sručio na pod svoje sobe. Pri padu mu se šapka okolrljala pod krevet. Pramenovi znojave kose lepili su mu se za čelo. Kroz čipkanu zavesu na niskom prozoru prodiralo je beličaslo jufro. Savladan umorom Mešulam je seo na pod pored opruženog Krčevinca, brišući rukom znoj sa svojih žutih slepoočnica. lako malaksao i sanjiv, on dugo nije mo= gao da skine pogled sa ovog izgužvanog, zabrljanog i nemoćnog mladića koji je spavao zaklanim snom. Mrmljao je golovo za sebe: