Naša stvarnost

U SENCI 63

— Pijana, nemoćna klada... Šmokljan!

Iz kožne fulrole koja je visila na opasaču, Mešulam je mahinalno izvukao Vitomirov revolver. Nikada on, dosada, nije imao u ruci pravo vatreno oružje. Radoznalo i sa izvesnom zebnjom pipao ga je i milovao. Zabrnjičeni, zaspali pas koji svakog irenuflka može da se frgne, da skoči i smrtonosno da ujede. U rano probuđenom ogledalu, pred kojim se svagog jutra Krčevinac povraćao iz bunovnih snova, razlikujući s mukom, posle feškog spavanja, svoju levu i desnu slranu, da bi tek posle šepriljanja i čitave serije nesprefnih pokreta, pronašao svoju dnevnu pohodnu i paradnu fizionomiju, u fom istom ogledalu, Mešulam je iznenada ugledao sebe do zuba naoružanog. Poče da se ceri. A odmah zatim, dok je Krčevinac, sa crnim, rasutim brkovima, guslim mrljama mastila na licu, brutalno razgolićen prvim jularnjim zracima, ležao kao prošlac na zemlji, Mešulam, odjednom monumenšfalan, sa sabljom oko vrala i revolverom u ruci, sa zabačenom fršavom glavom, svečan kao u fologralskom alelje-u, naglo je ustao, izvukao olkolrljanu šapku ispod kreveta, slavio je sebi na glavu, spuslio zavesu i legao u razmešlen krevet.

Naslonjena na drvenu ogradu Sida Mifrović nemo je gledala u zlatan cviker na licu gospođe Fogel. Slara Nemica je odmah razumela.

— Ich weis, vi fražife Herrn Vifomir . .. Odmah uz stepenice, prva vrata desno. On je tamo.

Reči ove nepoznale žene povralfile su Sidu u prvobilni tok njenih misli. Ne odgovarajući ništa, ona je pošla uz stepenice. Krckanje suvih dasaka pod nogama pelo se sada do njenih ušiju, kao dirljivi i pofmuli šum nekog dalekog muzičkog instrumenta.

Pred vratima je stajao bokal s vodom. Zakucala je. Čula je qlas, i odmah olvorila vrata.

Pred njom, sa makazicama u ruci, stajao je nepoznali čovek.

— Izvinite, ja sam se prevarila... Rekli su mi da je ovo soba Vitomira Krčevinca...

— Pa da, to je njegova soba. Uđile samo ... Oproslite šlo je nered... Ali pre svega, molim vas sednife. Objasniću vam celu sivar. Dozvolite da vam se prefstavim: Solomon Mešulam, zasfupnik fabrike „Violef” i Viftomirov pobraftim. Ali molim vas, sednite. On je, znalfe, hilno morao na neki olficirski sastanak. Poslali su po njega seiza s konjem. Odjahao je još u pola šest. Mislim da su oficire pozvali u dvor. Šta ćete, takav je oficirski poziv. Vrlo fežak. Svaki čas parade, egzerciri, dežursiva, saslanci i šla fi još znam. Nije čestifo ni spavao. A i ja sam umoran. Pogledajte kako su mi podvučene oči. Malo smo sedeli sinoć. Stanujem daleko, čak u Dušanovoj, br. 77, a bilo mi je dockan da idem kući. Krčevinac me je zadržao na spavanju. Upravo, on me nije pozvao. Zaspao je još na ulici... Ali ostavimo to. Gospođica je sigurno Vilomirova sesfra? Iz Valjeva?