Naša stvarnost

64 MATIĆ I VUČO

— Ne, nisam.

–— Onda sestra od felke? Od ujaka?

— Ni to.

— Ako nisam indiskretan, snaja?

— Ne, ja sam Sida Milrović.

— Iz „Imperijala”?

— Ne, učileljica iz Surdulice.

— Oh, oprostile hiljadu puta... Pa vi ste prosveini radnik! . Milo mi je, milo mi je... Znafe, ja ogromno cenim školovane ljude. Mene, nažalosi, nisu dali na više škole. Učio sam samo prvi razred gimnazije i znam pomalo da sviram u violinu. Vi sigurno poznajete Slevana Sremca. Srelam ga svako jufro kad ide u Realku. Fini gospodin. Kažu da smešno piše. Nego... Krčevinac mi nije pričao da je veren. Bitanga, kako mi je lo sakrio?

— Pa ja nisam verena s njim.

— Nije moguće! Vi se sigurno šalite. Tako krasne oči...

— Izvinite ali ja bih morala da idem...

— A, lo nikako... moj prijatelj Krčevinac ogromno bi se uvredio... Tako krasne oči...

g_v NE le

Nočćašnji i julrašnji događaji kroz koje ie Sida prošla iscrpli su njenu snagu i svu njenu odlučnost. Ulazeći u ovu sobu, gde je imao da se okonča njen čudni ljubavni pohod, a pred neočekiva– nim osustvom Krčevinca, ona je odjednom klonula, izgubila se. Bila je nemoćna više sobom da vlada. Iz bademaslih i plišanih Mešulamovih očiju, iz njegovih pokrela koji su je opkoljavali i njegovih brzo prosulih reči, koje nisu čekale na odgovor, bilo joj je jasno šta on hoće, ali joj je isto tako bilo jasno, da se sve to dešava bez njenog učešća. Kao da ona nije u pitanju.

Mežulam se sasvim približio. Osetila je njegovo zadihano disanje. Pokušala je da ustane. Šake koje je spustio na njena ramena da je zadrži, jako su mirisale na sapun. Makaze su ležale otvorene pored stola, obasjane frakom sunca. Ulicom je neko valjao prazno bure. Njen šešir pao je na pod. Na potiljku, ispod visoko zadignute punđe, oselila je Mešulamove usne. Na kolenima, teško naslonjeno, fuđe felo. Njegovi topli prsti olkopčavali su brzo njen okovralnik i lesan korsaž, Za frenutak slobodne grudi. Odmah zalim isti topli i divlji prsti na njima. Zaivorila je oči. Jedna ruka, čije je bilo oselila na bedrima, podigla je naglo. Bluza je skliznula niz njene mišice. Svom ležinom zarilo se Mešulamovo lice u njeno rame. Sasvim blizu, ubrzano i nelagodno. lupalo je njegovo srce. Užasno, poimulo brektanje tog velikog, zatvorenog Srca. Svi drikeri na njenoj suknji popustili su. Druga ruka zahvakila je njene noge obavijene žiponom. Nije više dodirivala pod. „On me nosi... Dokle će lo da iraje?” |

U zvonati Vaznesenske crkve, na kraju božje sluzbe, baš u frenulku kad su duboki glasovi svešlenika čitali molepsivije za