Naša stvarnost

70 VESELIN MASLEŠA

takve — palriarhalne, primilivne, zaostale — da bi svako socijalno stanovišle, svaki socijalni pokret, koji ne bi insislirao na izvesnim doktrinarnim stavovima, pa makar fo sve izgledalo i apsirakino, morao nužno odvesli u politički i socijalni oporfunizam najgore vrsti. |I u toliko taj izvesni apsfrakini stav ima i jedno konkreino značenje, konkreino u toliko što onemogućava jednu konkrelno anlidokfrinarnu, sivarno nenačelnu polilku, šlo uostalom pokazuje i kasniji razvoj radikalne stranke. Dokirinarsivo Svetozara Markovića nije greh po sebi, kao što dokirinarsivo nije uopšle greh po sebi, nego je samo kao jedno određeno, konkretno dokfrinarstvo slabost, i to zbog toga šio je u samoj dokirini bilo dosta slabih, neizrađenih i direktno pogrešnih mesta. Kritika Svetozarevog dokirinarnog slava, međufim, iskorišćuje fe slabe slrane Svelozareve doktrine, da bi ustala proliv doktrinarstva uopšle, da bi sivorila utisak, da je dokfrinarstvo uopšte šlelno i nepolrebno. Ovo shvalanje, usivari, znači ne videti, znači ne shvatati veliku socijalnu ulogu doktrinarnih stavova, ulogu pravih linija, i u krajnjoj konsekvenci znači fo da se u oporlunizmu, u asimilaciji, fraže stavovi koji znače razumevanje stvarnosti.

U dokirinama Svelozara Markovića bilo je, nesumnjivo, vrlo mnogo slabih i neodrživih mesta. Ali fe slabosti doktrine nisu bile slabe samo zbog toga, jer su se ispovedale u Srbiji, nego su one uopšle bile slabe, bez obzira na zemlju gde su se ispovedale. Naravno, da je zbog foga bilo mnogo disharmonija između pojedinih dokirinarnih stavova Svelozarevih i srpske sivarnosi. U ovome fragmentu, koji je stvarno samo priprema za jednu veću studiju o Svetozaru Markoviću, mi ćemo samo usput dodirnufi elemente fih disharmonija, da bi se bolje shvalila kritika političkog razvoja Srbije, koja iako „dokfrinarna”, znači početak naše političke krilike uopšte, sjajno nastavljene u knjizi Dimilrija Tucovića „Sıbija i Arbanija”*).

Srpski ustanak završio se — posle dužih peripelija, u kojima velikim delom treba tražiti razloge kasnijem razvoju -— sa nezavinošću Srbije, u kojoj nije bilo modernih socijalnih suproinosti, nije bilo kapitalista i radnika, ali u kojoj su već poslojale suprotnosli iz kojih su se kasnije razvile supronosl, fačno onakve kakve je predviđao Svetozar Marković, a koje je hteo da predusrelne. To predusrelanje, fo je bila njegova osnovna zabluda, koje ipak ne mogu da polamne i unišle pozilivno delo Svelo. zarevo.

To pozilivno delo Svetozara Markovića je, kao što smo spomenuli, kritika ustanka i kasnijeg političkog razvoja, koji je preko berata i hališerifa, stvorio. u Srbiji jednu suproinostf, koja na prvi pogled izgleda efemerna i prividna. Suprolnost između seljašiva

3) Kritikujući politiku Srbije prema Albaniji, Tucović kaže, da „se naš vlasnički svet mašio fuđe slobode, da su nekadašnji heroldi nacionalnog oslobođenja poneli zastavu nacionalnog porobljavanja, da su inferesi kapitala proqufali interese nacije.” D. Tucović, Srbij i Arbanija, sir. 79. — Svetozar Mar-