Naša stvarnost

74 NIKOLA PAVLIĆ

To je sve naslijeđe koje mi olac ostavlja.

Gledam sliku: moj otac u finansijskoj uniformi, očešljan sa razdiokom po sredini, ozbiljan, s uvijenim brkovima i sabljom u ruci, a u pozadini palanački foto-scenarij: jezero i labudovi. Mali, punašna i mlada, okruglog lica i bujne kose, sa visokim okovralnikom i lančićem o vralu. (Mali se rodila upravo onog dana kad je olac stupio u vojsku.)

Nemažšltina je oljerala mog oca sa ličke, kamenom zasijane zemlje u finance. A uz fo nije mogao da prežali smrt matere. Razbolila se nenadano onog dana kad se on. vraćao na dopust iz vojske. Videći ga iz daleka, prepala se da idu financi i poirčala da skrije rakiju. Polreslo je uzbuđenje i kroz dva dana je umrla.

U službi trsio se da stoji mirno, da pozdravlja propisno, da češka odijelo pretposlavljenima i da leži po jarugama čitave zimske noći u poljeri za kriumčarima. Služio je na srpskoj i crnogorskoj granici u vrijeme kad se narod kriomice liječio po Pelagićevom Ljekaru.

U ovom žoharskom prahu vonja po crno->žutoj birokraliji „Pejalzeviiz–hozna”, hapltaka i pedanferije. Sa ovih slika gledaju francjozefovske brade, puške oslraguše, šuckori i narodnogardaši. U fom sanduku sahranjeni su podaci o poslijerafnom živofarenju kukbeamfera koji je sa pobožnošću olparao bivše kokarde i prišio nove i koji je bio toliko pošlen da nije krao i pljačkao i, zahvaljujući tome, izvukao je živu glavu za vrijeme prevrata među Knežopoljcima. Bilo je to u vrijeme kad je svijetfina ulicom vikala: „dole Vranjo”, kada su zelenokaderaši obilazili i pljačkali žandar ske i finansiske postaje i kad je seljak odnosio „vilancijske” rakijske kotlove, palio begovske slogove po selima i držao u sfrahu gazde iza spušlenih dućanskih kapaka, u plijesnivoj tami.

Promijenilo se naličje života, ali, on je u sebi oslao prijašnji, slari. U ovom se sanduku sakrila i opredmelila njegova infimna vjera. Duboko je mrzio narodno kolo što se vuklo s noge na nogu od crkvenog cinfora kroz čaršiju i grubo geački deralo: „oj đevojko, draga dušo moja”. Na izborima je kradom spuštao kuglicu u Radićevu kutiju, ožalio njegovu smrt i skupljao izreske iz novina o njegovom ubijstvu, kupovao sve moguće arlikle s njegovom glavom ili slikom. Sve je fo išlo u sanduk. Tu se vidi obileljska kronika, izmješana s oslaicima jednog vremena. Duge, plavičaste koverte sa iscifranom adresom (ljubavna pisma majci puna nespreine nježnosti). Dvije fri od muva zagađene diplome, dječje školske svjedodžbe ild. Moj olac, kome je djed išao čefrdeselosme na Madžare i nije se vrafio, kome su oca, seoskog zidara, ubili iz zasjede, nosio je u sebi kordunašku upornost i saživjelost sa starim „dobrim” vremenom.

Prekapam po lom pedeselfogodišnjem smeću koje je ostalo od te kukavne karijere. Kako je sve to silno, mrivo, prljavo. Ostalo je tu nešto od olpadaka starog živola, prekrifo izlapljenim naflalinom i žoharskih ofrovom, sljeničavo, bezvrijecino.

Još pred desetak dana bio je laj sanduk pod ključem. Olac