Naša stvarnost

OČEV SANDUK 15

je vadio harliju iz njega, uzimao olovku i računao kroz duge, besane noći: kirija, konzum, obućar, krojač, školarina, mjenice, duvan ifld. Mučio se množenjem, izračunavanjem, i provjeravanjem premija i provizija, inkasiranjem uplaša osiguravajućeg drušiva čiji je bio mršavi zaslupnik. Pravio obračune za prodane lozove domorodne lufrije sv. Vinka. Još pred dvadesetak dana šepao je noću na kuglanu, bacao kugle, kladio se, sjedio po zakucima birlija gde se bistri čaršijska politika i cvalu infrige. Gdje se pjevaju pjesme rodoljubive, lupaju čaše i gazi po slikama. Tražio sam ga i dovodio kući. Pričao je nešto djelinjasto i zaplitao jezikom. Išao sam šuleći. | on bi zaćufao, postidio se i zamišljen hodao po sobi, sjedio i sračunavao, ponovo uslajao i hodao vičući od bolova u zglobovima.

Do pred krafko vrijeme sjedio je noću nad tim olužnim i jalovim familijarnim bilansima, namirivao iz penzije i jedva krpario pozajmicama kraj s krajem.

Sa vječilim deficitom u džepu, sa vječitim defektom u svom beamferskom mozgu, sa vječitom nadom u bolja vremena, sa zakrečenim žilama i sa srcem koje je u suštini bilo široko i golubije dobro. Hodao je noću preko sobe i kuća se pofmulo zibala pod ko-acima.

Za drugim zidom mali se prevrće po postelji. Razbila je san od olvaranja vrafa noćima, pokrivala djecu jorganom i brinula se i izjedala za slanare dolje što ne mogu da spavaju od očevog hoda.

Sjedim tako u sobi, sam za stolom, i čujem kako kuća diše. Iz vana dopire kreket žaba sa bara. Noćni leplirić udara nasumce u pelrolejku. Glava mi je teška, bilo grozničavo, mrežaslo ikanje osjećam u frepavicama. Knjige leže porazbacane po stolu.

Čekam kad će otac da dođe. Da olvori vrala svojim teškim šakama i da se dovuče do kreveta. Sjedim nepomično za stolom.

— Sine!.. . i

— Šla je?...

— Boli, šta ću . .

Šutim. Udara nervozno štapom.

— Zašto si takav. Mislio sam da ćeš mi bili ponos i dika. A Hi samo sramoliš. Sva čaršija priča o febi. Mani se drušiva i razqovora ...

— Neka se drugi izlažu. Nije to zale...

(Koliko sam već pula čuo ove riječi).

— Star sam. | fo mi još treba pod stare dane.

Šufim.

— Izgleda kad ja govorim kao da pas laje. —

Zaklopim knjigu.

Zaslenje, hrakne i ošpljune.

— Ali namjestiću ja febi leđa. Ili ćeš bifi onakav kakav ja hoću da budeš ili me nećeš sramolili. Nikad od tebe čovjeka! —

U sljepoočnicama mi bijesno udara. Dolje, duboko pod kućom čuje se pofmuo udar pijuka.