Naša stvarnost

76 NIKOLA PAVLIĆ

Usfajem. U prsima me guši. Grizem nervozno usne. Gadim se nad ocem i nad smislom njegovog živola. Živ lješ.

Vani je voćnjak u svježem ranom julru, rosna frava, cvrkut plica i ružičast krtuškov behar.

Legao bih u rosnu fravu, zario ruke u okupanu zemlju i zaplakao. Ruka mi nervozno drhii, čelo gori, misao nepovezana. Beli jed, rastrojen, puštam u prvo jufro da mi hladan vjetar draška razdrljene grudi. Iza krošnja diže se u jutarnjoj magli novogradnja.

Glava mi je feška kao olovo i oči se same od sebe sklapaju. Zalvaram očev sanduk i naslanjam glavu na njega.

Vidim selo i očevu kuću. Kamenje izniklo pred njom kao gljive. U mišicama mi čvrsne snaga, jesen se spušta niz padinu, ovčje slado bleji, a moj olac djeljka nožićem štap. Isti onaj moj malfurantski štap. |

— Nikice, Nikice! . . . čujem.

Olvaram oči. Nada mnom mati.

-— Nikice, uslaj, tata umire.

Ne shvaćam. Umoran sam. Sanjiv.

— Pusti, još malo, pusti.

— Ali, Nikice, fata umire. Zar ćeš pustiti da fata umre. —

Trljam oči. Majčine mi suze kapaju na lice. Slab sam. Dižem se. Čelo me boli od sanduka.

Prilazim ocu. Grudi mu se očajnički dižu za zrakom. Jeziv hripljaj izvija mu se iz grla. Prekidi su sve duži. Glava mu klonu u sfranu.

Uzimam ga za ruku. Puls se jedva osjeća. Jagodica pod grlom se pomiče gore. Slaje. Mali pali svijeću. Oči se žućkasto sjaje. Krkljanje u grlu se prekida.

lac se prolegnu i opruži. Oznojen, ispaćen, blijed, nijem.

Na vratima babe mole poluglasno.

Puštam mu ruku. Mali vrisnu i pade po postelji. Ostala djeca dolelješe i uhvališe se očajnički za majčinu suknju:

— Tata, dobri naš ftataaaa . . . jooj, lata, zašto nas oslavljaš —

Stojim nepomično. U oku mi se pojavi suza. U grlu me guši.

Vani mirno, oprano jufro. Idem po dva čovjeka da ga okupaju i obuku. U ušima, usjekao mi se malopređašnji beznadni vrisak.

Budim popa. Kaže:

— Pokoj mu duši. Pošten je čovjek bio. Lahka mu bila crna zemlja! . . . Velika ili mala zvona?

Jedva se držim na nogama. U praznoj sobi leži na podu u crnom izlizanom odjelu moj otac, skrštenih ruku na grudima. Strašno je dug. Lice mu je glafko, izbrijano. Nad glavom pucka lojanica. Čekamo da dođu ljudi od pogrebnog društva.

Sami smo: ja i moj olac. Dva svijeta. Klečem do njega, lagano mu zalvaram mrive oči i mećem dva predralna pelaka na njih.

Uzeo sam ih iz njegovog sanduka. Nikola PAVLIĆ