Naša stvarnost

78 DANAŠNJICA

čuli pesimistlički glasovi o neskladnosfi svefa i ljudskog društva (o suprofnosti osećanja i instinkfa sa razumom kod Riboa, o lažima u svetu kod psihologa Polana; o efemernim i nesigurnim spajanjima delova u celinu kod drugih mislilaca, itd.). Ali fo je sve jedan akord samo u jednoj simfoniji, jedna sićušna senka na dnu stepenica jedne sveile i prostrane dvorane.

Život politički i socialni u Francuskoj, međulim, kao da pokazuje nešto sasvim suproino. iza svih lepih feorija o pomirenju ljudi i sklada u drušivu i državi, koje nas mogu obodriti i ponekad ushilifi, izrađene majstorski i kazivane briljanino, ne stoji li možda individualizam zanalije i seljaka, na koji nas upozorava, sasvim neprikriveno, Andre Sigfrid, individualizam iz vremena koja su prošla i koji je danas uzak i krut da se savije prema novim polirebama i prilikama? Isti pisac govori o šledljivosfi francuskog seljaka koja prelazi u škrtost. A profesor Bugle, koji isto to misli o francuskom seljaku, nalazi ufehe u snažnom i naglom razvoju zemljoradničkih sindikata, jer on veruje da će, sa ovim pokretom, seljak proširili svoja socialna shvatanja i oplsmenifi svoj individualizam. Kao šlo je isuviše dobro poznato, istorija Francuske u XIX veku ispunjena je revolucijama i državnim udarima, počevši sa Velikom revolucijom. U samoj Trećoj Republici bilo je i oširijih sukoba i ozbiljnijih potresa, i političke diskusije, nosile su, i nose, kalkad karakter netrpeljivosti tako da io čini utisak, jednom površnom posmalraču, da je, u raznovrsnosli grupa, poliličkih i ekonomskih, Francuska zemlja jedne velike disharmonije i da se nalazi u pofresu. Takvoj sivarnosti bi pre odgovarala jedna druga filozofija, kao šlo je to hegelijanska dijalektika, protumačena na jedan ili drugi način. Međulim, ova filozofija u svom idealističkom obliku, jedva da je imala nekog odjeka u Francuskoj, pa i onda ona je dobila jedno specijalno obeležje i smisao. Francuska misao je elička i političkosocialna, upravljena na fo da se naše vrednosli, naše ideje o pravdi i redu, osivare u živolu. Ona ima osećanja za evoluciju i živo oseća suprotnost forme i sadržine, slatičkog i dinamičkog (kao u oblasti pravnih nauka); ali ne dospeva do dijalektike u isloriji, i ne pada u iskušenje da izjednači ideju i fakt, pravo i silu, oslajući u okviru jednog relativnog, dualizma: ideje i slvarnosti.

Ako nije dijalektička, ona je sva krilička, počevši od Rusoa, koji je podvrgao kritici razuma i pravde sve slrane živofa: poliiičku kao i moralnu, pa do Žoresa, najkarakferističnijeg francuskog ideologa predrahnog socializma. Misao vrši ulogu kritike u društvu i državi, i traži popravke kao i obnovu. Kao kritička, ta misao je dobijala raznolike oblike; samim fim ona priprema i evenfualno olupljenje oširica ekstremnosti, jer pored ekslremnih gledišta, u stalnom procesu kritike na slvarnost i kritike na kritiku, biće i umerenih gledišta. Kao kritička, ona je sama po sebi naklonjena, da i napadajući bude oprezna i obazriva. Kao fakva, ona najzad postaje dovoljno gipka da se prilagođuje na jedan sponfan način. Ali krifička, misao može qa bude i bunšovna, kao što je fo bila Rusovljeva, koji je hteo da oslobodi ljude zabluda i okova prošlosti. Ona se onda približava dijalektici; ali koja prolivstavlja postojećoj sfvarnosli jednu novu, koja osfaje na liniji osnovnog razvoja, šio je bio, stvarno slučaj kod Francuza u vremenu koje posmaframo.