Naša stvarnost

KULTURNO NASLEĐE FRANCUSKE 93

kraijinu čiji je poslednji vlasnik umro od kapi. Vojvoda i njegovo veće zaključuju bez teškoće da ova pokrajina, po božanskom pravu, pripada njemu.. Uzalud ova pokrajina, koja je udaljena nekih sfolinu milja, profestvuje da mema ni najmanje želju da njom upravlja novi vojvoda i da freba bar dobiti pristanak podanika da bi mogli da im se daju zakoni: ove besede ne dopiru do ušiju vojvode čije je pravo neosporno. Vojvoda smesla nalazi veliki broj ljudi koji nemaju šla da rade ni šta da izgube; on ih oblači u velike plave plehle, od slo deset sua aršin, šešire im oiviči debelim belim gajtanom, okreće ih levo i desno, i marš u slavu.

Druge vojvode, koje dočuju da se govori o ovoj brulalnosti, uzimaju u lome učešća, svaki prema svojoj snazi, i prekriju jednu malu površinu zemlje. većim brojem najamničkih ubica nego šlo su Džingis-Kan, Tamerlan ili Bajazit vukli sobom u svojim prainjama.

Narodi prilično udaljeni, doznaju da će se biti boj i da će za svakog ralmika bili po 5 ili 6 sua dnevno zarade; oni se odmah podele na dve gomile, kao želeoci, i prodaju svoju uslugu onome ko hoće da ih uzme makar ko on bio. Ove se gomile rasbesne jedna na drugu, iako nemaju ne samo nikakvog inferesa u celoj ovoj sfivari, nego ne znaju čak ni o čemu se radi. Za tili čas se nađe pet ili šest ratobornih sila, čas fri protiv iri, čes dve proliv čeliri, čas jedna profiv pet, udružujući se i napadajući se naizmenično; složne sve samo u jednoj fački: počiniti svemoguće zlo.

Najdivnije je u ovom paklenom poduhvalu fo šio svaki vođa ubica blagosilja svoje zastave i priziva svečano Boga pre nego šlo pođe da islrebi svoga bližnjega. Desi li se da je neki od vođa imao sreću da safre samo dve ili fri hiljade ljudi, on se na fome uopšle ne zahvaljuje Bogu, ali ako je ohprilike deset hiljada ljudi, slistila vatra ili gvožđe, i ako je, kao vrhunac božje milosti, i neka varoš razorena od vrha do femelja, onda se pevaju na sve čeliri shrane podugačke pesme, saslavljene na nekom jeziku koji je nepoznaf svima tim ljudima koji su se borili, pesme koje su prepune varva-– rizma. Ove pesme služe i za svadbe i za rođenja, islo kao i za ubijanja, a to je neoprosfivo, naročito kod nacija koje su čuvene po svojim novim pesmama.

Izvesan broj govornika se naročito plaća da proslave ove ubilačke dane; jedni su obučeni u dugačke crne kapule, nafrpane poikušenim prekrivačem, drugi imaju košulju nalučenu preko haljina, a neki nose dva poveska od šarene fkanine preko svojih košulja. Svi oni dugo govore i navode ono šlo se nekada dogodilo u Palestini, povodom jedne bilke u Belaraviji.

Oslafak godine ovi ljudi provode u valrenim govorima proliv poroka. Dokazuju oni u frima tačkama, u anlifezama, da će gospe koje fanko razmažu malo karmina po svežim usmama bili večni predme? večnih osvelfa Večnoga; da su Poliekt i Atalija đavolja dela, da čovek koji jednog posnog dana iznese ma svoj slo za dve sloline dukata sveže morske ribe zaslužuje neminovno spasenje i da se siromašak koji jede za dva i po sua ovčeline zauvek predaje đavolima.

Od pet ili šest svečanih govorancija ove vrste, samo je ri ili čeliri stotine sastavio jedan Gal po imenu Mesijom, koje pošleni čovek može čilati bez gađenja, ali u svim ovim besedama nema nijedne jedine u kojoj bi se govornik smeo podići proliv napasti i zločina rala koji sadrži sve napasti i sve moguće zločine.

Nesrećni besednici bez prestanka govore profiv ljubavi koja je jedina