Naša stvarnost

KOLONIJALNO PITANJE 127

den da se ograniči na onaj minimum porudžbina iz inostranstva koje su se još mogle izvršiti na osnovu razmjene robe koja se bila sačuvala.

To nije bio život nego živolarenje. Oslavljajući po strani razne posljedice ovog sloma ističemo jednu koja je u najbližoj vezi sa našim problemom: autarkija.

Po definiciji, autarkija je zatvaranje privrede jedne zemlje u granice države, fako da se sve pofrebe podmiruju domaćom proizvodnjom. Ovu preorijentaciju imala bi da izvrši privreda koja se razvijala na poticaj međunarodne razmjene i, česlo, više za potrebe sfranog svijeta, nego domaćeg tržišta. Engleska tekstilna industrija, njemačka hemijska, francuska luksuzna, prosperitet kojih preisiavlja prosperitet privrede ovih zemalja, razvile su se za pofrebe čitavog svijeta. Ako je ovakav razvoj značio ujedno i napredak ljudskog drušiva, onda autarkija, koja obraća pravac razvoja, prekida napredak.

Realni smisao autarkije je da ona hoće da izvrši maksimalnu mobilizaciju privrednih snaga jedne zemlje. Tu u prvom redu dolazi iskorišćavanje svih izvora sirovina u zemlji. Međufim, ako ih nema, onda ili se jedna sirovina mora zamijeniti drugom, bakar aluminiumom, ili ako je moguće, proizvodi se sintetičkim pufem. Pamuk i vuna mogu se zamijeniti vunom iz celuloze. Ali ona nema nikad toplinu prirodne vune, niti podnosi vodu kao pamuk. Po. kvalitetu fkanina zaostaje za onom od prirodnih sirovina, a skuplja je. To ne mora oslafi frajno, što se vidi na proizvodnji vještačke svile, koja je polpuno osvojila sebi mjesto. U nekim slučajevima aufarkijska proizvodnja mora da bude skuplja, kao na primjer kad se iskorišćava željezna ruda koja ima manje od 10% željeza. Ovako dobijeno željezo skuplje je uvijek za osam puta od željeza iz švedske rude koja ga ima oko 80%". Teleće meso može se zamijenifi ribljim, svinjska mast biljnom, buter marmeladom, pa i kad se fo čini uz požrivovanje fiziološki procesi moraju pokazali kuda vodi nedovoljna ishrana. Aulfarkija zahtijeva da se ufroši više radne snage da bi se dobio isti proizvod, možda slabijeg kvaliteta. Više raditi, manje jesti, proizvodili skuplje i lošije, to su neizbježni rezultati autarkije i pokazuju se sve jače kako se ona produbljuje.

Pa i kad uspije da riješi koje pitanje, autarkija pokazuje kako je” riješenje privremeno. Što se više razvija, sve više udara o granice koje ne može savladati. Granice su nedostatak sirovina. Ako se“one proizvode sinfeličkim putem, kao benzin iz uglja, celuloza iz drveta, lanital iz mlijeka, premještaju se oranice na drugo mjesto. Tekstilna indusirija može da riješi svoj problem sirovine, dotle dok ima dovoljno šume. Ali tada se šuma sječe više nego što godišnje prirasla. Ili, ako se vuna dobija iz mlijeka, frebalo bi da se oslobodđecnove površine zemljišta za gajenje stoke što znači da se za'foliko: mora ograničiti obrađeno zemljište. Tako, ili se ubrzano iscrpbljuja \bostojeći izvori sirovina, ili se jedni proizvode više na račun drugih. Uspjesi aufarkije, i kad se postignu, izgledaju kao karikatura! onih koji su postizavani dok je privreda jedne zemlje