Naša stvarnost

POPLAVA 135

Nemirnni su malo zbog huke bujice i nozdrve im podrhfavaju. Plaše se vode. Ona huči i probija se kroz razgovor i disanje. Kad je skela na sredini Tise, izgleda kao da nebo juri na zemlju, kao da pakao ključa pod lompragom. Urla Tisa i pofresa skelu kao da bi je htela smrviti i odvući sobom. U virove ili dalje negde da je o obalu razbije. Konji naginju jedan prema drugom glave ispruženih vralova i njuškaju se. Nemirnih ušiju slušaju sfruju. Ljudi sloje na pervazu i stisnutih zuba, sa rukama u džepovima gledaju u reku i na obale. Ne razgovaraju. Samo suludi Mirko vuče na pajvanu kao besan i kad nafera skelu pod tok makhici, kad je ona dohvali i ponese kao ljuščicu, on se zasmeje divno i zapeva neku pesmu koja reči nema. Ali peva fako da ga i voda i konji razumeju.

Na jednom kraju skele stoji mladić. Fini mladi gospodin. Najuočljivije su njegove divne žule čizmice na nogama i savr« šeno krojene panfalone „bričes” sa podmeinufom kožnom podlogom za jahanje. Na ramenima mu fesan somolski kaput šiven nekako sasvim naročito i na glavi prava engleska kapa sa povrnulim šilom. Mladi engleski jahač. Uostalom na dva koraka od njega je vezana za ogradu skele njegova plemenifa Dora; korbač mu je u rukama, na kojima su sjajne glase rukavice, što svedoče da je on ovog frenuika sišao sa konja.

To je Elemer Pefrović, mladić od 18 godina, jedini muški polomak starog Pefrovića. Njegov prav nos i visoko čelo jako polsećaju na dedu, sfarog Pelrovića. A i onaj raskorak, kako se drži ovde na nogama, nasledio je od dede. Mora da je i on obestan i ohol kao i deda mu, da bog sačuva. Može bifi da je još i gori, jer deda je sam slekao i ispekao a ovaj je škole izučio. Sakloni, gospode.

Elemer je stajao sam. Oko njega bio je priličan krug potpuno prazan. Video je dobro da su ga poznali jer je skela bila nema i čula se samo buka vode i Mirkova luda pesma. Seljaci su namršleni gledali u vodu i u nebo, i psujući rasplitali sapletene noge konjske iz šifranjgi. Elemer je bio sam. Ako bi hteo nešto nekome da kaže, morao bi da dovikuje prvog, najbližeg čoveka. Uporno je slajao u raskoraku i okrelao leđa velru.

Pred njima se širila voda. Valovita, burna, hučna, sva u peni i grčenju. Iznad talasa i maslinastog svellog sloja nad njima mešala se prašina večeri. Sumrak je izbijao iz vrbaka na obali koju su ostavljali. Ljubičast i prljav on se rastakao u vodi sa crvenilom neba, koje je gore bilo veličanstveno krvavo a u vodi musavo i crno usiteno. Čas mu se činilo da je voda zelena, čas crvena, ili sasvim bela u peni svoje sopsivene snage.

Stajao je Elemer i mislio.

Prvo se zanimao ovom bogalom valrom boja. | to tamnih boja. Sasvim bez želje brojao ih je i svrstavao u grupe. Bela i crna, pa žulocrna i crvena. Sve zajedno nešlo zeleno. Tamno, feško. A iza rampe sedalo je sunce. Veliko, pljosnato i nesigurno.