Naša stvarnost

136 B. ČIPLIĆ

— Sunce, sunce, ponavljao je u sebi besmisleno Elemer. Sunce ide. Kuda sunce ide? Mnogo je videlo danas, mnogo zna sunce...

Huka i vetar ga zaglušuju. On iskreće malo pogled i menja položaj fela. Sad je okrenut ravno drvoredu, koji usled visoke vode izgleda veoma blizak i ogroman. On je uz obalu i produžuju mu se senke u vodi. Iza zelenog drvoreda u sumračju nazire se sasvim bela, visoka, lepa kuća iz daljine. Elemer gleda u nju prvo bezizrazno a zatim,odjednom, kao da ju je prvi put video. Tako zagledan on ima ufisak da ne može da se sefi od kuda poznaje fu kuću, od kuda mu u pameli faj drvored. Ali samo frenufak.

— Dedin majur. Dedin majur...

— Obhoj... joj... Tisa-a-a ... teče-e-e. Ludi Mirko nadvisuje vodu.

— Dedin majur... Tisa... Ludi Mirko... Poplava... Pogleda iznenada na drugu slranu. Četiri biroške kuće na banalskoj obali izviruju dimnjacima iz vode. Trska se na krovu raskvasila i nabujala kao neočešljana kosa. Niše se sa falasima i vetar kroz nju svira.

— Poplava ... kaže sasvim fiho u sebi Elemer. | čini mu se da ne oseća ništa. Samo mu je sirašno prazno. Izgubljen je on.

— To deda ne zna. To deda ne zna. Deda ima majur, deda ima Doru, i još toliko frkačkih konja. Deda ima konje, skele, ljude. Deda ima unuka, jedinog muškog člana porodice. To deda zna. A deda ne zna... ništa deda ne zna...

— Ajojoj... majko...o ... — Mirkov glas blesavo prodire preko vefra na obalu i odande se vrača.

— Ne znam ni ja ništa. Šta ja znam? Gde sam ja? Ja jesam? Zašto ja jašem a ovde peva ludi Mirko i ljudi ćute i boje me se i gledaju u vodu, a ona plavi. Poplava. Trščani krovovi izbijaju iz vode. A sve to fone u suton i sve je neobično lepo i kao slika jako prijafno i slrašno? Da i strašno? Na slikama u dedinom salonu sve fo izgleda drugačije. Kao da je voda šampanj, a slamnali krovovi da su od čokolade. Ovde je opet drugačije. Ljudi ćule i gledaju preda se. Psuju konje. Nekoliko njih vuku paoce po užefu. Dole huči voda. A meni niko ne prilazi...

Skela je na polovini reke. Sad je matica vuče na jednu slranu a veliki konop je gvozdeno vuče na obalu. Ljudi su prihvatili konopac i kako nema dovoljno pomoćnika golim rukama istežu vlažno gvozdeno uže. Ali skela neće dalje. Ni tamo ni amo. Sfoji kao ukopana. Trese se pod naletom vode a konop se zaleže.

Skeledžija skače na kolac i podmeće ga pod alal. Sav crven u licu viče:

— Svi na pajvan. Vuc'fe. Vu-u-ci... Vu-u-ci. Aj, ljudi paste, odneće vas voda. Drži-i-i...

Svi polete prema konopcu i ujedanput graja zagluši huku vode. Ljudi se spotiču, sudaraju, hvataju za konopac, frzaju, vuku.