Naša stvarnost

138 B. ČIPLIĆ

čizme i poiplatu od kože na pantalonama i njegov engleski korbač. Engleski korbač: sramola. Stideo se. Nije smeo da se okrene više skeli. Gledao je na suproinu obalu koja je bivala sve dalja i sve nejasnija.

— Šla će meni jahanje, engleski, koledž, malura? Šla će meni majur, deda, karuce, Dora? Ja hoću nešio drugo, drugo .. Meni je prazno, ja sam sam, ja hoću da govorim, ja hoću da se razgovaram sa ljudima, da ih pilam šio ćule, da ih pilam da li je poplava shrašna, da im kažem da bih sa njima stalno vukao gvozdeni konopac..

Lomprag naiđe na obalu i useče se u blato i skela zastade u lelu.

Ljudi su iskakali napolje, glibili se u blato, jedan drugog gurali napred i sve su oči bile uprie na obalu oko debelog drvenog kalema, kojim se zaleže konopac na obali. Ljudi su se sjurili Tamo. Govorili su nešto uzbuđeni, mlalfarali su rukama. Zgledali se. Uzvikivali, ali nekako bojažljivo, ne kao pre, kad je pretila: opasnost da se podave.

Ovo je bilo još uzbualjivije, još strašnije od one uzbune na sred reke. Ovo je bilo jezivo jer je bilo tiho i ova nema uzbuna govorila je da se nešio sfrašno dogodilo.

Elemer polefe famo. Na pesku kraj kalema bila je gusta gomila. Emeler se s mukom progura. Ljudi ga nisu gledali. Propuštali su ga nemo i zaklapali za njim prolaz.

On priđe sasvim blizu i pogleda: na leđima izvaljen, bled u licu kao krpa, ležao je dečak. Odelo mu je bilo u ritama a probušeni šešir mu je stajao položen kraj glave. Preko krpa i odela uzvirala je u gustim mlazevima krv. Oslonjen na jedno koleno, skeledžija klečao je nad njim i gledao dele unezvereno.

Dok su ljudi dizali konopac na čekrk, skeledžijin sin, kao obično, bio je na kalemu na obali, da prifegne ili da popusti, kako mu olac javi sa vode. Taj posao, na izgled lak i neopasan, vršio je on već dve godine a fek mu je čefrnaesf. Međutim u opšlem uzbuđenju na vodi olac je zaboravio da dovikne sinu da popusti kalem ili da beži sa njega, jer je danas slruja bila jača. Mali je navaljivao celim felom na jedan kraj kolca, koji je bio proluren kroz glavu kalema, skela je sa vode firgnula konopac, kolac se prelomio kao žižica i svom snagom se zario mališanu u stomak.

Lopila je krv i natapala prnjice po malom felu.

Olac je gledao, gledao sina, a onda je spustio glavu i gorko se bez reči zaplakao.

Elemer nije mogao da izdrži. Okrenuo se. Pogledao je po ljudima. Oni su mu bili sasvim blizu, lice u lice i gledali su ga na pola ofvorena oka, kao da su ga pilali: „Šta hoćeš fi ovde? Beži!”

Elemer ih pogleda sa sfrahom, onda opet pogleda u dele: na zemlji i oca i reče jasno u opštoj lišini: