Naša stvarnost

146

'Ona je prala,

Svu snagu dala

u uđi

Prljavi veš,

i zalud nudi

Prazne grudi

Kad dete već poslaje leš.

On je fo znao

I sve bi dao

Da nađe makakav rad. Al zalud fo je

Kad ih sve froje Muči beda i glad.

45.

Il jednog dana

iz niskog stana Bolan se razleže krik, „Majka je stala

I ugledala

Mrivog deteta lik.

'Kad decu kosi

.Smrf jauk nosi —d Tužan je ceo svel,

Ali još jače

.Nek uži,

Plače

„Kad svene radnički cvet.

Jer ko sve radi,

\'Ko sve gradi

'Šio freba ljudski rod Taj ima pravo

Na dele zdravo,

Na lep ljubavi plod.

17.

To dele malo „Mrivo je palo

Jer nije imalo lek. A oni gore

Bacaju u more Dosta za čilav vek.

Al šlo još leže Na dušu leže: Pogrebu došo je dan,

Il. KATIĆ

Il noć se sprema A para nema Svud fražiš uzaman.

Tako je bilo,

Tako se zbilo,

Jer ispran je bio sav veš, Il posmrina prava

Ko deca zdrava

Morao je da čeka mali leš.

19.

Prvoga dana

Ta mrfva rana

Nije kvarila mir.

Samo su neke slarice sive Oprale lešu noge krive

Il dugo jele sir,

Drugoga dana

Ta mriva rana

Poče da pušta svoj dah, Na žulo lice,

Ruke suve, : Pale su neke crne muve Il slagao se prah.

A frećeg dana

Ta mrva rana Prelvori se u čir Zadah je pek'o Ko da je fek'o Crni olrovni vir.

O, bezbroj ljudi danas luta I gladnim, mufnim očima gua Zalogaj iza stakla.

Radili, stvarali sve do juče Danas se gladni, žedni muče Gurnuti na dno pakla.

O, bezbroj ljudi danas sanja

Begsivo od gladnog umiranja U grad veliki, hlebni. ·

Kad su slvorili svega dosta

Besposlen svaki od njih posla Il sad su nepolrebni!

il. KATIĆ