Naša stvarnost

148 ALEKSANDAR VUČO

skoro u svima zemljama postarala da sivori svoja pozorišta, dok je kinemalograf, izuzev u SU, uglavnom ostavljen samom sebi i neizbežno upućen da padne u neposrednu zavisnost velikog kapitala. U vezi s fim, karakteristične su ove reči Luj Obera (Louis Aubert), preisednika Udruženja francuskih kinematografskih producenala: „Prebacuju nam da ne ulažemo u dovoljno pamefne slvari naš. novac. Šlo se mene liče, uložiću novac ma gde bilo, pod uslovom. da zaradim .... Kinemafograf je, vidite, jedna sasvim jednostavna stvar. Imate dve fijoke: jedna za prihod, druga za rashod, a zatim jednu čarobnu kutiju sa kartotekom, na čijim kartonima vrlo jasno piše koliko je koji film koštao i koliko se na njemu zaradilo.” (iz govora na VIil kongresu kinematogralskih producenata.)

To najbolje pokazuje do koje je mere kinematograf u zavisnosti od velikog kapitala koji ne dopušta da ijedno ljudsko delo, ijedan ljudski akt, makoliko ponekad izgledali nezainferesovani, budu izvan domašaja profita. Još više nego novinari, književnici, naučnici i umehfnici, ljudi koji se iskreno bave filmom kao umelnošću, svesni su da im profit vezuje misao i da ih poičinjava svojim prohtevima. Oni znaju da su i njihova dela predmet spekulacije i da su i oni robovi frustova. Svesni su opasnosfi koja im preti ako ne pristanu da ih kapilal kupi. Zalo je vrlo mali broj onih koji su još slobodni. U svetu duhovnih fvorevina širi se korupcija i deformiše sve čega se dolakne. Reka su dela koja su danas snažna i islinifa. Vrlo su relka dela koja su se izvukla iz osrednjosti robe koja je dirigovana zakonom kupoprodaje — zakonom ponude i fražnje.

*

Film pruža mogućnosfi jednog sasvim novog umehfničkog fumačenja prirode i živola. Film može da bude istovremeno i ritam slike i psihološki izraz i vizuelna simfonija. U toj sinfeličnosti leži snaga kinematografa, koji je, više nego ijedna druga umefnost, u stanju da nam istovremeno. olkrije sPvarnost i izazove emociju, poeziju i pafetliku živofa. Film može da bude najneposrednhiji fumač svih aspiracija i problema čoveka.

Ali, isto kao šlo nema umelnosli bez emocije, nema ni umelničkog dela bez svoje svojsivene tehnike. U primilivnim periodima jedne umelnosti, u doba kada se ona formirala, čovek se uvek, svesno ili nesvesno, borio sa materijom i iražio načina da je savlada. Ukoliko su izražajna sreishva postojala mnogobrojnija i savršenija, utoliko je govor umelnosli, njen specifični jezik, postajao rečitiji i pristupačniji. Izražajna srefstva jedne umelnosfi ne mogu se polpuno odvojiti od izraženog. Postoji jedna nerazlučna logična veza između zamišljenog i izraženog. To naročilo važi za kinematografsku umelnosi, koja raspolaže neograničenim fehničkim srežstvima izražavanja. Igra svellosti i senki, na primer, u stanju je često da nas bolje obavesti o predmefu nego sam predmet koji joj je poslužio kao povod.