Naša stvarnost

202 LJUDI~DOGAĐAJI—KNJIGE

seljačkih porodica koje ne primaju svakodnevno foplu hranu", oni su pro= našli uzrok i lome zlu: „Zašto je lo fako? Zašio? Neobavešfenost!” Time su

dali i riješenje: Hođera će sa pet kilograma „obavešlfenosli” da nahrani i site i gladne. Ima još puno pilanja koja su borbaši riješili i riješili da riješe čim

dođu na vlast (poznavanje srpskog jezika nijesu stavili u kuliurni plan; iako su mnogo govorili o kuvanju, obaveznoj službi kuvanja, o povrću itd., nijesu se u svom „kulturnom delu programa” zalagali ni za kulfturu paradajza, ni za gajenje živine i proizvodnju jaja .. .). Kada se uzme skupa sve šlo su riješili i riješili da riješe, onda je jasno da oni hoće da vrale „naše ljude i naše žene” — „svome poslu kao u doba cvefanja naše kulflure i države pod carem Dušanom”. Ako se ne može skočitli pe} koraka naprijed, može se pet vjekova nazad. Knjige će bili spaljene (osim Puljevićevih „Malih romana”) i pjesme će se pjevali pored plemenitih koljena, uz gusle i falambase. Tekslilne fabrike će bili raspušltene i „naše prelje, tkalje i vezilje” vraliće se razbojima i dđerđefima, da ikaju i vezu borbaške plave košulje i barjake. Ko se usudi da se odveže od svojeg seljačkog doma punog borbaškog blagoslanja i pokuša da pobjegne u grad, „ako ga gospodar njegov gdje nađe, da ga osmudi i da mu nos raspori...” (Dušanov zakonik, či. 201). A ako neko digne ruku svoju da počupa Hođerinu bradu — „da mu se obje ruke olisijeku” (D. z. čl. 97).

I kada se sve io uredi fako divno kao u onoj srećnoj zemlji iz Domanovičeve salire „Danga”, gdje je znak časli: žig srama na čelu, gdje se ljudi grabe ko će hrabrije podnijeli udaranje foga odlikovanja, gdje su najugledniji oni koje su kmelt i njegovi panduri najviše pula pojahali, kada se sve uredi fako kao u toj srećnoj domanovićevskoj zemlji, svako će „uzeli ono šfo mu je polrebno”: ko jahanje, ko žig, ko da mu se nos raspori ili da se osmudi. Sami borbaši ne moraju čekati te dane, oni su već primili ona domanovićevska odličja koja spremaju i narodu...

R. ZOGOVIĆČ

KULTURM! RAD RADNIČKIH ORGANIZACIJA

Svakim danom je sve širi i sve polefniji kulturni život beogradskog radnišiva; svaka radnička kullurna priredba nailazi na priličan, a nekad i veoma veliki odziv. Treba podvući značaj činjenice da se za kullurni rad ne zanimaju i da se njim ne bavi jedan uzan i stalni krug radnika i radnica, već, naprofiv, postoje pouzdani znaci da će aj rad moći da dobije pravi masovni karakter. To najbolje dokazuje da radništvo i njegove organizacije nimalo ne polcenjuju ovo u islini važno područje svoje delafnosti; daleko su od foga da ga zaposlave, a danas više uopšie ne može biti reči da bi takav rad mogao da zamre, razume se u koliko sve lo zavisi samo od radnika i njihovih organizacija. i

Kullurni rad se sprovodi kroz Cenfralu za radničko vaspitanje, naročilo kcosz Ujedinjenu radničku umefničku grupu Abrašević i kroz mnoge sekcije, odbore i grupe za kullurni i umehnički rad koje postoje pri svim pojedinim profesionalnim savezima u sastavu URS-a