Naša stvarnost

OSUDE BEZ PRIZIVA 35

izrasla izvjesna literatura, nestaje i sama literaiura; ukoliko pak literatura koja se rodila u kojoj od epoha svjetske prošlosti još uvijek živi, govori srcima i imaginaciji, fo znači da fa epoha, sa svim svojim realnostima, zahtjevima i borbama, postoji i danas u ovoj ili onoj zemlji. „Obično se govori da vrednost umefničkog dela ne zavisi od vremena, da „klasične” vrednosti deluju uvek i hiljadama godina posle svoje prve pojave. Mi koji verujemo da je, kao i svaka manifestacija ljudskoga duha, i umetnost izraz vremena i sredine, iz koje je nikla, ne možemo primiti teoriju o apsolufnim, večitim vrednoslima i ukhicajima. Priznajemo da je, recimo, Homer još uvek vrednost, ali samo kao izraz svoga vremena, prilika i načina života svoje sredine; no i pobornici klasične lepote moraju priznati da Homer-ovi spevovi iako i danas još lepi, ipak su mriva lepola, jer ne uliču više ni na koga, čak se Homer gotovo i ne poznaje, ne čita, već se mahom — iz snobizma — nečitan hvali” (prvo, ne postoji „večita vrednosti” književnih djela zato što su fa djela „izraz svoje epohe” koja se, ipak, ne ponavlja, a zalim postoji „večna vrednost”, „ali samo kao izraz svoga vremena”!). Tako, dakle umiru epohe, i umiru, „ne žive” ni izrazi fih epoha: politički programi, oblik političkih borbi stare Grčke, za danas je neupolrebljiv! „Jer, ako je književno delo određeno epohom i prilikama neke sredine, grupacije ljudi, pa se ipak ceni i ipak uliče duže vremena, onda fo prelpostavlja i duže frajanje dolične epohe, to onda znači da se ideali za koje se borio Pelefi još nisu, možda, oslvarili ni u vremenu Adia (Ady) i Krleže... Homer ne živi više, jer su se otada drušivene prilike izmenile. Njegove borbe i njegovih junaka ne zagrevaju nas više (jer nisu više borbe), njihovo živofno shvatanje, ideje i nazori, njihov mentalitet i pogled na svet ne mogu nas više privlačiti. često ih već ne možemo čak ni shvafifi, foliko su udaljeni od nas, foliko su slrani, daleki od našeg živola, naših prilika, naših želja i ciljeva, naših patnji i radosfi, našeg pogleda na svet i naše elike” (Ž. Plamenac: Vojvođan-

ski zbornik. — U fom zborniku nalazi se i članak V. Bogdanova u kojem ovaj, kao i u svojoj knjizi o Mađarskoj revoluciji 1848– 49 i članku „Marks i Hrvati" — „Danas”, br. 4 — „revidira”, u

ime „marksisla”, stav klasika naučnog socijalizma; njegova shva– fanja književne prošlosti imaju pandan samo još u shvafanjima — Ž. Plamenca!).

Šta znači ova velika zbrka: Homer je još uvek vrednost dakle ili još uvek fraje njegova epoha, ili Plamenčevo shvatanje: da jedno književno djelo živi dok živi i njegova epoha — nije tačno. Sad opet: Homer ne živi više, on je mriva lepota, pošto anfičko ropsivo zaista više ne postoji; on ne živi više, da bi živjelo Plamenčevo krivo mišljenje 'o objektivnoj vrijednosfi umjefničkog djela! Ili je Homerova ljepota živa, ili mriva? Šta znači ova zbrka, ovaj splet bez izlaza?

Znači: vulgarno sociološko shvatanje umjefnosti! Iz njega

3*