Naša stvarnost

36 RADOVAN ZOGOVIĆ

nema izlaza ka istim! Ne može jedno umjelničko djelo biti istovremeno i „izraz svoga vremena” i „izraz izvesne društvene grupe unufar foga vremena” ako la grupa, u datom vremenu, nije prelstavljala i interese cijelog naroda. Ako je izraz svoga vremena, ono je izraz cijelog narodnog života u fom vremenu, a ne samo živola jedne grupe. Čim je izraz samo jedne dušivene grupe, njenih „ideja i nazora”, njenog „pogleda na svel”, onda fo djelo nije istinifi obraz narodnog živofa, jednosfrano je, nije umjelničko djelo, nedostaje mu objektivna istina — objektivna vrijednost. Ali, baš tu objektivnu vrijednost, istinu, Plamenac ie i previdio, previdio je da ona nije u političkim i društvenim simpafijama i ubjeđenjima umjefnika, nego je, baš obrafno, vrlo često u demanfovanju fih simpaltija i ubjeđenja. Nije ju shvatio, pa je čas poriče, čas je oglašava mrfivom, čas živom — kako mu kad Treba. Vulgarna sociologija umjefnosti ne bi bila ono šfo je, kada bi mogla da sazna istinu.

Osnivači naučne estetike ne poriču objektivne vječile crfe velikih umjetničkih djela: kod Getea oni priznaju da postoje vječife ljepote njegove književne zaoslavštine; po njima „Tolstoj je sivorio književna djela koja će uvijek biti cijenjena i čitana od strane masa, kad ove jednom budu sfresle jaram vlastele i kapišalista i stvorile živofne uslove dostojne čovjeka”, itd. Danas je već dobro poznato da je Tolstoj, pisac koji je napadao feudalizam i naredni društveni oblik, najomiljeniji pjesnik u svojoj do-

movini, kao i Puškin. Šta to znači? — Ili da u Tolstojevoj domovini nije srušen ni feudalizam, ili da plameno mišljenje da su stare ljepote već mrtve, jer su mrive i epohe koje su ih rodile, — nije fačno!

Umjehfničke ljepolfe stvorene u toku cijele prošlosti čovječan= sliva, oflkrivene i one koje će se olkriti, dobiće svoje značenje lek u društvu u kojem će ljudi moći da žive ljudskim životom, u kojem će imali vremena i snage da se kulturno usavršavaju, da uče i da sfvaraju kulturu. Šta je to što će i fada preisfavljati umjeflničku vrijednost u umjelfničkim djelima prošlosti?: To je objekfivna istina o prošlosti čovječanstva, istina koja se na specijalan način odrazila u umjefničkim fvorevinama; umjefnosf, kao odraz objeklivne istine o svijetu, može i sama prelendovalfi na objeklivnu istinitost. Inferesovanje čovjeka za istinu, istinu o prošlosti radi sadašnjosti i budućnosti; interes za čovjeka prošlosli, za sebe u prošlosti, za svoje djefinjshvo, nestaće u čovjeku kada u njemu neslane čovjeka! „Teškoća ne leži u fome — razumjeli da su grčka umjefnost i epos vezani za izvjesne oblike društvenog razvifka. Teškoća je razumjeli što nam još uvijek pružaju umjefničko uživanje a u izvjesnom pogledu, važe još uvijek kao norma i kao nedosftiživi obrazac. — Čovjek ne može ponovo da poslane dijete, osim da podjeflinji. Ali, zar se on ne raduje dječjoj naivnosfi, i zar on sam ne mora opel na jednom višem stupnju fežifi da reprodukuje njegovu isfinu, zar u dječjoj prirodi ne