Naša stvarnost
OSUDE BEZ PRIZIVA 31
oživljava u svakoj epohi njezin sopsiveni karakter u svojoj prirodnoj istinitosti? Zašto društveno djetinjstvo čovječansiva, gdje je najljepše razvijeno, ne bi imalo vječitu draž kao slupanj koji se nikada više neće vrafiti? Ima nevaspitane djece i starmale djece. Mnogi stari narod spada u ovu kafegoriju. Normalna djeca bili su Grci. Draž njihove umjetnosti za nas ne sloji u profivurječnosfi sa društvenim stupnjem na kome je izrasla. Naproliv, ona je njegov rezultaf, ona je, naproliv, nerazdvojno vezana sa tim, što se nezreli društveni uslovi, pod kojima je jedino mogla ponići, ne mogu nikad više vratili” (M.).
6.
Previđevši obektivnu vrijednost književnog djela, Plamenac je previdio — realizam. Realizam je ono što je veliko u svim književnim djelima prošlosti — realizam istinito odražava objekfivnu stvarnost; umjelnički odražena objeklivna istina o svijetu, fo je neprelazna vrijednost umjetničkog djela. Previđevši realizam, Plamenac je, prirodno, došao na naluralizam — svi vulgarni sociolozi bili su na strani nafuralizma! On žali što V. Novak nije „ostao na ferenu naluralizma”, jer bi „mogao bifi odličan nafuralistički pisac”; odbacujući žvrdnju da je B. Stanković veliki pisac, on odbacuje fvrdnju da je nafuralista. Za Plamenca „naturalizam je književnost koja izražava društvo”; njegova definicija fipičnoga u literafuri (pisac freba da „crta... tipične figure”, a samo „ponekad i izuzefke") fipično je naturalistička. Slikati ono što je suprotno od „izuzetlka”, dakle obično! „Ukoliko je fabula opštija i banalnija, utoliko je tipičnija” (Zola).
Međuhim, novi realizam kao umjelnički pravac savremenag | | naprednog narodnog pokrefa, ne oslanja se na naturalizam, nego |\ lilke i krive istine naturalizma, nego za || i T nje čovjeka iza silnica, za preiva- | ranje čovjeka u mrivu prirodu, nego je za čovjeka zbog kojega |
na realizam. Nije za plilke ı kr istine realizma. Nije za gubljenje
—
ove ili one stvari imaju svoj značaj i svoj živof. Nije za metodu |
opisivanja, nego za melodu pripovijedanja. „Opisna metoda je neljudska” (Lukač). Pokušaj naturalizma da se književnost napravi naučnom, urodio je pofpunim subjektivizmom. Naluralizam je književnost dekadencije. „Balzak je beskrajno veći realistički majslor nego sve Zole, prošle, sadašnje i buduće” (E.).
Ne Zola, nego Balzak! Dosta je i kod nas bilo tih mrivih činjenica iza kojih se nije vidio čovjek; fih šema na koje smo navlačili stvarnost, umjesto da dialektičkom karakteru sfvarnosti prislupamo svjesni zakona dialektičkog mišljenja. Dosta je bilo tih prelvaranja ljudi u stanja, jer svaki karakter je fipičan u fipičnoj sredini, jer svaki čovjek je čovjek i baš taj čovjek, jer svaki čovjek je ovakav ili onakav po onome što radi, i po onome kako ga radi. Neki nedostalci naše socijalne literature — fo su plodovi uticaja dekadenine literature koja je vidjela sve sem čovjeka, koja se udaljava od čovjeka kao što se udaljava i društvo koje stvara dekadeninu književnost. Na, odvajanju književnosti od