Naša stvarnost

U ENGLESKOJ 93.

gušće zbijeni, teko da je najzad ostao slobodan samo jedan uzan pul sredinom reke, kojim prolaze sloline parobroda, — sve je lo fako veličansiveno, lako kolosalno, da se ne može zamislili i čovek mora da se divi veličini Engleske, pre nego šlo je i slupio na englesko zemljište.

Ali će se fek docnije ošfkrifi žrhve koje su sve lo platile. Ako nekoliko dana budete prolazili glavnim ulicama, s mukom se budefe probijali kroz gomilu ljudi i bezbroj kola, ako budefe posetili „rđave kvarlove” stare varoši, lada ćele lek zapazih, da su ovi Londonci svoje najlepše godine morali žrivovali, da bi sivorili sva ova čuda civilizacije, kojima kipti njihova varoš, da su mnoge sposobnosli ostale inerine ili uništene radi toga, da se mali broj punije razvije i u zajednici s drugim umnoži. Već i sama ona ulična navala ima u sebi nešlo odvralno, nešto proliv čega se buni čovečija priroda. Ove stolfine hiljada ljudi iz svih klasa i svih staleža, koji ovde prolaze jedni pored drugih nisu li svi oni istih osobina i sposobnosli, i islih inleresa da budu srećni? Ne feže li oni svi svojoj sreći, na kraju krajeva, istim sredstvima i istim pufevima? Pa ipak prolaze jedni mimo drugih kao da ničeg zajedničkog među sobom nemaju, kao da nisu pofrebni jedan drugom, i jedina prećufna pogodba među njima je u lome, šlo svaki ide desnom slranom froloara, da se ne bi sudarili i zadržavali; i nijedan neće da udostoji drugog nijednim pogledom. Brufalna ravnodušnost, fupo izolisanje svakoga na svoje privalne inferese utoliko su odvrahniji i šfelniji, ukoliko je veći broj ljudi skupljen na jednom malom prosloru; i ma da je ovo izolisanje pojedinaca, ovaj ograničeni egoizam svuda osnovni princip današnjeg drušlav, ipak se on nigde ne javlja tako olkriveno i jasno kao u velikoj varoši. Rastavljanje čovečansiva u komade, od kojih svaki ima jedan zaseban živoini princip i jedan zaseban cilj, svet aloma dostigao je ovde svoj vrhunac,”

„Vladajuća klasa Engleske srodnija je svim drugim narodima nego svojim radnicima. Radnici govore drugim dijalektom, imaju druge ideje i prefstave, druge običaje i moralne principe, drugu religiju i politiku... Na konlinenfu se dosada znalo samo za jedan od ova dva naroda, za vladajuću klasu, ali na onom drugom narodu, koji se sastoji iz proletera, počiva budućnost Engleske”.

Isto shvatanje izneo je od prilike u isto vreme i Dizraeli u svom romanu „Sybil, or the Two Nations”.

IPAK POSTOJI NADA...

lako je Uol Haninglon proveo svoj vek među nezaposlenima, njegova snaga nije slomljena. On se pila da li pasivni krajevi, koji su pre rala cvejali, da li pasivni krajevi mogu da se oslobode propadanja? | odgovara poivrdno. Jer su pasivni krajevi bogati i rudnim blagom i fabrikama. Nalaze se na zgodnom geografskom položaju, imaju dobre veze s morem i glavnim cenirima Engleske. Radna snaga, kvalifikovana, sloji na raspoloženju i čeka da prione na posao.

Ali šla je pofrebno da ožive pasivni krajevi? Gde je njihov čarobni šlapić?

Okupljanje svih narodnih snaga kako bi Engleska zbilja vodila poliaiku mira u svelu, a politiku prosperiteta kod kuće!