Naša stvarnost

U ENGLESKOJ 95 poroka i nepravde, ovde je jasno izražena, islina u jednom alegoričnom obliku. Od Lenglanda pa do Cromwella, od prvog jasnog revolla profiv feudalizma, pa do dolaska građansiva na vlasi, književnost nije ostala zaslranjena od društvenih događaja, ona je, naprofiv, bila njen pun odraz.

S druge pak strane plemstvo je dobilo svog zvaničnog prefstavnika u Gower-u, koji je, istina, vršio neku vrslu kritike postojećeg porefka, ali ne s namerom da ga izmeni no da ga popravi.

Između ova dva suproistavljena preistavnika već podvojenih društvenih klasa,L england-a i Gower-a, stajao je Choser. Dvorjanin, diplomata carinski činovnik, vanredno bogat da bi pred kraj živofa osiromašio, u prvo vreme je nastavljao francusko-normanski književni pravac, a docnije, posle jedne posete Milanu, ifalijanski. Bokaccio i Pefrarka postaju mu uzori. „Kenferberijske priče”, značajne poglavifo danas po svom „Prologu”, iako femalski u duhu dofadanje književnosti, pisane su engleskim jezikom. Ove priče, pisane u sfihu, stvarno znače obnovu anglosaksonske knjige i osirvskog duha. U „Prologu” su opisani i oštrim humorom prokritikovani glavni pretstavnici drušivenih staleža.

Treba imafi na umu da su i Lengland, Choser i Gower, po svom društvenom položaju bili vezani za dvor ili crkvu, i da je čistija narodna književnost još uvek bila usmena, ili se tek unekoliko odražavala kroz književnosi više klase. | pozorište je čak, dugo vremena negovano u crkvenim portama dok nije prešlo na frg, iako je bilo nošeno od zanallijskih organizacija „gildova”, obrađivalo religioznu sadržinu, biblijske priče. Pozorište koje je bilo obrađivano po manastirima, sem religiozne sadržine, šlo je na-

ravno bio gotovo redovan slučaj, naslanjalo se na klasičnu grčku pozorišnu književnost.

Poezija, u svojoj epsko-lirskoj formi, od Chosera do Shakespeare, dostigla je izvanrednu visinu. Spensevijanska poezija, iako sadržinski samo produbljuje prefhodnu lirsku poeziju, a epski se udaljuje za jedan korak od sivarnosfi, formalno prerađuje jezik za jednog Shakespeare-a, Miltfona, Shelley-a i druge. Kvazi feorijski izraz fakvog duhovnog slanja dat je u Utopiji Thomasa Moor-a.

Ali tek pojava Marlowe, Shakespeare-a, Bacon-a, i Ben Jonson-a izdiže književnost na njenu punu visinu, koja, u nekim svojim vidovima, ni do danas nije prevaziđena. Ovo se naročito odnosi na Shakespeare-a. Od njegovog vremena pa do danas mnogi su se književni pravci izmenili, mnoge su se društvene promene dogodile, naš pogled na svet i život dopunio se i poslao je objeklivniji i pouzdaniji. Ali kroz sva fa književna menjanja, kroz sva vremena od 16 veka pa do danas, Shakespeare je ostao na izvanrednoj visini, uvek čilan i cenjen, uvek se njegova reč očekivala i uvek je ona mogla da govori golovo za svakog kroz sva la vremena. Puritanizam, klasicizam, preromanfizam, romantizam, realizam, prerafaelizam, socijalizam Morissa, prošli su, i od tog doba još mnogi drugi književni pravci, ali na sve njih Shakespeare je vršio jak uticaj. Jednom rečju na celoj skali, od iracicnalizma do socijalnog realizma, u celom oplicaju od sistole do dijastole književnog srca, Shakespeare je ostao lipičan učilelj kako se književnost piše, i kako se ulazi u čovekov živol. Verovafno da do danas nije data jasnija formulacija glume no šlo ju je on dao u Hamlehu. Definicija socijalnog realizma u Hamletovom govoru glumcima, prihvalljiva je i za nas. Sa