Nova Evropa

Mogli bismo, prema svemu ovome, reći, da je Stjepan Radić izgubio ravnotežu još prije nego što ju je i dobio, Ako je ono što on čini podibeljno, po državu i za cjelinu, —_ on nije svjestan toga; svojom politikom, on može zapaliti čitave krajeve, i biti uzrokom mnoge prolivene krvi, iako sam ne želi vidjeti ni pileta pregažena, On je izgubio mogućnost da čuje u sebi i onu klasičnu »altera pars«, pa je — kao toliki »popravitelji« ljudskog roda — duboko uvjeren da se bez njeda ne bi moglo biti. I onda sebi sve dopušta i sve oprašta, Počeo je kao »obzoraš« {Štrosmajerovac), Jugosloven, »slavolil« i »slavosrb«, pa je posle otišao u habsburgovce, i svršio pretjeravši frankovce, Desetinama godina tumačio je i propovijedao, da je glavna crta političkog karaktera Hrvata da su monarhisti od iskona, — a sad će se ubiti dokazujući da su Hrvati rodjeni republikanci, Sklapao je fuzije s naprednjacima, sa starčevićancima, sa drom, Šušteršićem, sa madžaronom Tomašićem, i sa frankovcima, — Као Чо ih i danas sklapa, ili je spreman sklopiti ih, sa svakim kogod uzme u obzir njegovu ličnu Jednačinu i polaska njegovu samoljublju, lako je lišen skrupula, on nije pohlepan za imetkom ; ako ga ima, stekao da je na isti način kao toliki drugi trgovci za vrijeme rata, Da je primio novac odnekuda za političke svrhe, kako mu to protivnici predbacuju, isto je tako neosnovano i smiješno, kao kad

su mu stari protivnici govorili, da je plaćen od Srbije i od ruskog

sinoda da »povlaši« hrvatski narod, Njegove su slabe strane na drugoj strani,

Jedan čovjek, koji cijeloga svoga vijeka, svaki dan u godini, i svaki sat u danu, bez izuzetka, samo o politici radi i misli, piše i ćovori, to pa to i ništa drugo, — može li biti dobar političar ?

Zagorje, u oči Uskrsa 1921, OL Književni pregled,

Pisma iz Pariza. L Beč,

On se sad dimi noću, Sneg i blatna voda, što curi sa njegovih crnih krovova, isparava se, Ja sam gledao kako se širi i umire; sad je nabrekao, kao lešina, Ne, on se nije smanjio; mračan i prazan, izgleda mnogo veći nedo pre,

Ja ćledam pogurena ledja kočijaša kako se već tri sata ljuljaju po topotu kopita, sad brže, sad lakše, Sa njega se diže mokra para i pada u kola, u maglu oko fenjera, Tri sata već batrgamo se od hotela do hotela, On mi redja samo imena i mirno dodaje da je sve prepuno, Govori tiho, Oni, bečki fijakeri, izgubili su svoj dijalekat, Glas im nije više onako dubok i tup, kao kotrljanje praznih pivskih buradi, Pa ipak su veseli, Izlaze pred stanicu ı podskakuju po smrznutom pločniku, na zimi, Sve je u tome da prepoznaju putnika od-

75

УМ