Nova Evropa

riti od Lokruma sred rastvorena Jadranskoga Mora najsjajniji botanički vrt, jer u podzemnoj utrobi toga krševitog tla kao da »Sybilla Cumana« ima svoju tajnu pećinu, u kojoj ložeći oganj da svaruje ljekarije za bolno čovječanstvo pušta, uznesena u zadovoljstvu, — gdje još i danas amo živu tragovi antičkog kulta i gdje su amo na početku XVIII vijeka utrnuli zadnji akordi zlatne pjesme, u kojoj je toliko opjevao Virgil, — pušta, velim, sav bukteći plam staknutogš goriva da se milostivo odrazi na površinu, da je stopli i da iz nje ono što rečeš i kam cvijeta, Ah ne dirajte u Lokrum, pustite da na njemu priroda caruje, dojite je, jer ljubeći nju, diveći se njenoj raskoši i bogatstvu, čovjek čuva uvijek u sebi nešto svježe, nešto vedro i nepomućeno, što će trebovati i državnik i umjetnik, koji zadje amo da otpočine.

U odluci o nekim pitanjima uvijek je dobro, i po najcentralističkiji režim, sačuti mišljenje onih koji su najbliži predmetu o kojem se odlučuje, jer to je demokratizam u kome je omogućeno jednome narodu doći do najsjajnije evolucije, Ljubeći svoje tle za koje su čvrsto povezani, ljube Dubrovčani i svoju širu domovinu i državu. Ali uzalud saslušavanje, kad se a priori stvore tvrdoglave odluke; štaviše takovim se postupanjem samo bolno vrijedja, a to Dubrovnik ne zaslužuje,

Stvorivši od Lokruma sjajni botanički vrt sred Sredozemnog Mora, uselite u stari samostan i njegov novi dio umjetnike, državnike, ljude zaslužne za znanost uopće, pa im dajte za dva iri mjeseca odmora. Naša država nije toliko bogata da može zasnovati Nobelovu nagradu, ali posjeduje u svome skutu još pogdjekoji biser, što može da ga pruži djeci koja nastoje da je dignu na više, da joj pred čovječanstvom osvjetljaju lice, i da joj medju svojim drugaricama izvojšte jednako zaslužni položaj za napredak čovječanstva k evoluciji, Jedan je takav biser, Lokrum, što leži pred Dubrovnikom na rastrtom ćilimu mora, tamo prema klasičnoj zemlji Ttaliji, kao dostojni pandan s gradom za jugoslavenstvo s ove strane mora,

Ah pustite Lokrum, tu začaranu utvaru što je morila careve i kraljeviće; neka mjesta imaju udesom odredjenu svrhu, ne valja зе toj protiviti, jer u podne demon šeta, demon koji inkarnira »libido sciendi et sentiendi«, a ako on tu stoluje, prepustite ga umjetnicima, stvorite od njega najubaviji perivoj, u kome će i gradjanin i putnik uvijek osjetiti da je život slatka i uzvišena tlapnja.

Luhša s Orsana.

360