Nova Evropa

U čarobni krug.

Čuti u srcu, zatvorenom jedared,“

Tuga ljubavi; | I svaki trepet disanja čeka tebe _ _ izdaleka, |O | ___Čeka Rusija — istrzana neprijateljstvom, mržnjom, dugom. upornom, sve Više zverskom, dok nije bljunulo iz nje, ostrvljeno medjusobno ubijanje — čeka svoju krotku i umirujuću, svoju blagšo-

Rusija, jer je samo u ljubavi spasenje, Vratili smo se »spoljašnjem« pesniku V, Ivanovu, jer je »spoljašnji« pesnik V,. Ivanov isključivo lirik, a lirika mu ljubavna. ~

slovenu, svakom iskušenju odolevajuću, svetu Ljubav, Čeka

Dostojevski i L. Tolstoj završili su svoje pisanje izašavši na javnost trga. Dostojevski u »Devniku Pisca«, a Tolstoj celom svojom propovedi, započetom baš u godini Dostojevskove smrti. V. Ivanov je ostao postrani od dogadjaja i onda kad su godine rata prekinule njegovo spokojno učiteljstvo u krugu izabranih, prvo, u one srećne godine, »na kuli«, a posle u Moskvi. Digao se vihor, sve se sunovrafilo, krenuli su užasi i zločini, i V, Ivanov je ostao sam, napušten, izgubivši sve svoje bliske. Ipak je ponekad, kao i drugi pesnici, odgovarao na dogadjaje kroz stihove, ali ono što je smatrao završetkom podviga, »sabornost«, nije dostigao, Istina da ga je, još u vreme lepih godina, 6, Čulkov bio zadobio da s njim zajedno proglasi »mistički anarhizam«, ali je V, Ivanov brzo ohladneo prema toj nameri, uvidevši svu uzaludnost naglog i suviše novinarskog iznošenja složenih i teških principa, silom smeštenih u lakomislene, povremene članke, I zato, ako je neko V, Ivanova zapitao o zadatku poezije, mođao je on odgovoriti jedino iz uverenja »unutrašnjeg«, neiskazanog pesnika u sebi, Zadatak poezije je »mitsko stvaranje«, odgovorio je V, Ivanov, .. |

Da bi se mogao shvatiti smisao toga termina, treba se vratiti ka polaznoj tačci pesnikova pogleda na svet: da je antička filozotija stari zavet. Ako nije obesvećenje gledati u varvarskom i paganskom kultu stradajućeg boga, Dioniza, proroštvo, onda i reč mit ne treba odbacivati, na način kao što su učinili dnevni naši pisci, nazivajući mitske priče židovskim basnama i jelinskim obesvećenjima, Religiji neprekidno treba, i ona uvek traži, mit, Mit apsolutno nije dogma, a pesnik koji sebe smatra mitskim fvorcem, niukoliko ne pretenduje na učiteljstvo u crkvi, Mit je simbolizam, dozivanje fantazije, neko naročito ulaženje koje vodi u večnu mudrost, Mit može biti apokrifan, i crkva ga tada obeležava kao nečastivost i sablažnjivost; otuda je u prve vekove i odbacivala svaku poeziju i svu umetnost, i obarala velike gradjevine veština sa svojih temelja; vukli su ih na užetima u reke; razbijali ih, i rugali im se; spaljivali su spomenike nedostignutih neimarskih savršenstava, Ali, posle ne mnogo vekova, sama je crkva u svojim školama obnovila poeziju paganskih vremena, i hramove svoje stala ukrašavati sa istom, može biti i većom raskoši

272