Nova Evropa

pozdravljen od savremenika Као mudar državnički korak, Istinski socijalna, i etička, i kulturna, jugoslovenska je inteligencija još tada vodila borbu ne za opstanak jednog staleža i jedne klase, već za opstanak svih klasa istog naroda, cele nacije, U vidu jednog mističnog cilja, ona je naslućivala i nazrevala u daljini današnju Jugoslaviju, i mirno je koračala k njoj, iako je znala da niko od Jevreja, koji su izašli s Mojsijem iz Egipta, nije dospeo u Obećanu Zemlju, — u nju je dospelo tek jedno mlado, daleko pokolenje.,..

Došlo je, zatim, Kosovo i Gorazd, kao neminovna posledica nesolidno organizovane državne vlasti i neobuzdane strasti nesložnih velmoža. Nastala je vekovna nacijonalna borba, viteška i epska, koja je spojila jugoslovensku inteligenciju u jednu masu neverovatno otporne snage. Sa guslama i sa pesmom: »Za krst časni i slobodu zlatnu«, ona je vaskrsla prošlost, sačuvala neprekidnost delanja prošlih generacija stvarala junačku epopeju, i budila nadu u lepšu budućnost, Ova je borba okalila jugoslovensku inteligenciju, kao šio vaira kali čelik; ona je iskovala iz jugoslovenske inteligencije takvo oružje kakvoga je retko bilo u drugim zemljama, kod drugih · naroda, Borba hrvatstva za vreme ropstva pod Habsburzima učinila · je jedan deo jugoslovenske inteligencije više patrijotskim, dok je političko ropstvo srpstva pod Turcima učinilo drugi deo više na.cijonalnim, I samo blagodareći delatnosti inteligencije, koja je stolećima širila kroz narod blagu vest o slobodi, vaskrsla je ponovo srpska, a zatim, konstrujisana, jugoslovenska država,

Onima koji veruju da u vreme Karadjordjeva ustanka nije bilo inteligencije, već samo seljačke klase, izgledaće ovo shvatanje čudno. Ali kad znamo da inteligencija znači vanklasnu, neprekidnu drušivenu grupu, koja je aktivna i radi na pretvaranju istorijskog procesa u progres, bez obzira na visinu i stepen »inteligentnosti«, onda znamo i to da članom {akve grupe može bitii običan zanatlija i seljak, n, pr, Karadjordje, dok naprotiv i ne može biti to fakultetlija kod koga, poput zakopčanog i brižnog paragraflije, postoji puna otsuinost stvaralačke aktivnosti, i čija je najveća želja u socijalnom smislu »biti kao i svi drugi«. Otuda, danas, članom jugoslovenske inteligencije ne može biti, doduše, Salis Sevis, ali isto tako ni onaj bivši srbijanski državnik koji brani podzemnu reakciju Sevisa, iako oba imaju visoke individualne kvalifikacije, — dok je punopravnim i punokrvnim članom njenim onaj djak-narednik koji je, za vreme okupacije Srbije, uspeo da prodre u nju, i da u njenim šumama, ucenjen i gonjen od istoga Sevisa, očekuje slobodu svih Jugoslovena, iako nije imao sličnih »visokih« kvalifikacija. Za ovoga djaka-narednika, podjednako su odvratni i Sevis i naš senilni prožesijonalni državnik: u nemoralnom i reakcijonom зргеби, ођа rade na cepkanju zemlje, na »sporazumu« o povlačenju političke crte izmedju interesnih sfera viših klasš radi nesmetanog čerupanja širokih masa, Oni, i njihovi zaštitnici i štićenici, eksponenti su izlapelih, istaknutih, pokrajinskih »inteligenata« koji su, nekada, igrali u svojoj pokrajini dodeljenu im pandursku ulogu; videći da im je, danas, odzvonilo za uvek,

37