Nova Evropa

naročito delovala na mene; predstavi sebi: jedno detence prestalo da sisa na rukama drhćuće matere, dok su unaokolo uleteli Turci; oni su izmislili jednu sasvim veselu šalu: miluju detence, smeju se da bi ga razveselili, i to im uspeva, — detence se smeje; Jedan Turčin pruža na detence pištolj, s prsta daleko od detinjeg čela; detence se veselo smeje i pruža ručice da uhvati cev, našto umetnik opali, pravo u čelo detinje, i raznese mu celu glavicu na komade ... Hudožestveno, zar ne? Uostalom, kažu da Turci vole slaikiš,.,,

— Brate, našto sve to? — zapita Aljoša.

— Mislim, ako djavo ne postoji u stvari, nego ako ба je čovek izumeo, onda je on stvoren po obrazu i po podobiju čovekovu,

— Dakle, isto kao Bog.

— Izvanredno je kako ti umeš da iskrećeš reči, — kako to Polonije veli u »Hamletu«, — primeti smešeći se Ivan. — Uhvatio si me za reč; pa dobro, meni je pravo, Onda je i Bog takav, kad ба je čovek sazdao po obrazu i po podobiju svome. — Maločas si me zapitao, čemu to sve? Vidiš, ja sam ti kao neki ljubitelj i sakupitelj izvesnih faktića; veruj mi, ja li zapisujem i biram iz novina i iz knjiga, i otkud bilo, neku vrstu anekdotica, i imam ti već lepu zbirku toga. I Turci su u kolekciji, ali samo kao inostranci, No imam ja domaćih istorija koje su čak bolje i od turskih, Znaš, u nas ima mnogo batina, pacaka, i knuta, — to je nacijonalno; nemoguće je u nas zamisliti, da se nekome prikuju klincima uši za drvo, — mi smo ipak Evropejci; ali batine, packe, i knuta, eh, to ti je naše, to pripada nama i ne može da nam se oduzme. U inostranstvu se, kako izgleda, uopće više ne dele batine. Ne znam, da li se tamo već moral tako pročistio, ili su #ато zakoni tako izradjeni, da čovek čoveka, kako izgleda, ne sme da bije i da tuče. Zato se oni odštećuju nečim drugim, takodjer čisto nacijonalnim, što bi kod nas opet, koliko se suditi može, bilo nemoguće, mada uostalom sad već i ovde počinje puštati korenje, osobito otkako je u našem višem društvu otpočeo religijozni pokret, Imam jednu divnu malu knjižicu, prevedenu s francuskog; to je kao neki izveštaj o tome, kako je pre kratkog vremena, tako pre jedno pet godina, smaknut jedan razbojnik po imenu Rišar, mladić od svoje 23 godine, koliko se sećam, a koji se nakratko pred svoju smrt pokajao i obratio u Hristijanstvo, Rišara su, u njegovoj šestoj godini, kao vanbračno nezakonito dete, roditelji poklonili bili nekim švicarskim pastirima, i ti su ga onda odnegovali, da bi ga Каsnije upotrebili za posao, Rastao je i razvijao se mali Rišar, kao kakva mala divlja životinja; učio nije ništa; kao dete od sedam godina slali su ga pastiri da čuva stado, napolje na vlagu i zimu, skoro bez odela i bez hrane, — i dabogme, niko od pastira nije u tome video nikakvo zlo, niti je razmišljao o tome, niti se kajao, naprotiv, svi su bili uvereni da su potpuno u pravu da tako čine, jer su im Rišara poklonili kao neku stvar, pa im nije izgledalo potrebno da ga Još i hrane, Sam Rišar iskazao je, da bi onih godina, kao bludni sin u Evandjelju, vrlo rado pojeo bio od mekinja što su ih svinje za prodaju tovljene jele, ali ni to mu nisu davali da jede, i ako bi što od tog okusio bili su ба 1 tukli. Tako je proveo detinjstvo i mladost svoju, dok nije postao velik i sna-

547