Nova Evropa

kazuje Aljoša iiho, bled, sa nekako iskrivljenim osmehom, uprevši pogled u brata,

— Bravo, — usklikne Ivan, kao u nekom zanosu, — kad već ti to kažeš, onda... ej ti pustinjače, kakav fo djavolčić sedi u tvom srcencetu, Aljoša Karamazove! | — Ја sam rekao nešto glupo, ali...

— Pa to i jest ono... vikne Ivan, — Znaj, dečko, da su gluposti jako potrebne na zemlji. Na glupostima svet počiva, i bez gluposti ne bi se na njemu ništa desilo. Ja znam šta znam!

— Šta ti znaš?

— Ja ništa ne razumem, — produži Ivan kao u groznici da bunca, — Ja i neću sada ništa da razumem, hoću samo da ostanem kod fakata, Odavno sam se rešio da ne razumem, Kako nešto hoću да гаzumem, odmah iskrivim fakta, a rešio sam se da kod njih ostanem...

— Zašto me ispituješ? — poviče najedanput Aljoša, — ћобе5 | mi na kraju kazati?

— Dabogme da ću ti kazati; zato sam ti sve i pričao, da ti mogu kazati, Mio si mi i drag, Aljoša, pa te nikom ne dam, i neću da te odstupim tvome Zosimi, — Ivan zaćuta neko vreme, i lice mu postade neobično tužno,

— Čuj me: uzeo sam samo malu decu zato da bi bilo što jasnije. O drugim suzama čovečanskim, kojima je oblivena sva zemlja, cd njene kore pa do središta, — o tome ja ne rekoh ni reči, Ja sam svoju temu naročito sužavao, Ja sam dakle jedna stenica, i priznajem sa svim dužnim poniženjem da ne mogu ništa da razumem zašto je sve fako uredjeno, Kao što se vidi, krivica je na ljudima: dobili su raji, ali su oni hteli slobodu; pa su ukrali oganj sa nebesa, mada su znali da će to doneti nesreću, Ne treba ih dakle žaliti, A po mome sirotom, zemnom, evklidovskom umu, ja znadem samo jedno: da postoji stradanje, da nema krivaca, i da ipak sve to izlazi jedno iz drugoga prosto i jasno, da sve teče 1 da se uravnotežava, Ja, medjutim, znadem i to, da je to samo evklidovska laž, i ma daznam to, nemogu за пјош да se saglajsim niti ро пјој дЧа #!у1т, АН šta je meni do toga, da nema krivaca, i da sve to jasno i prosto jedno iz drugog izlazi, i da jato znam! Osvete mi treba ili ću sam sebe uništiti. Osvete, ne nekada i negde u beskonačnosti, nego ovde na zemlji, da je sam osetim i vidim. Ja sam verovao, ja hoću i da vidim sam; pa ako u tom času budem mrtav, neka me probude i vaskrsnu, jer da se to sve bez mene dogodi mnogo bi me uvredilo, Nisam ja zato stradavao da zločinima i stradanjima zanovim nekaku buduću harmoniju, Hoću rodjenim očima da vidim gde srna bezbrižno leži pokraj lava, i gde ubijeni ustaje da se ižmiri sa svojim ubicom, Hoću da budem tu, kad svi najedared saznadu zašto je sve tako bilo, Sve religije temelje se na zemlji na toj želji; i ja verujem, ali svejedno, tu su deca, šta da s njima počnem? Eto pitanja koje ne mogu da rešim, I po stoti put ti ponavljam: mnogo je takvih pitanja, i ja sam uzeo samo decu, zato što je fu ono što imam da kažem neoborivo Jasno, Slušaj: ako su dužni svi da stradaju, da bi stradanjem kupili večnu harmoniju, izvoli mi kazati šta se to onda dece tiče? Apsolutno

551