Nova Evropa

тазиди ша Које Фогше, та Које пагодпозн, та Које Нспозн«, Više iz potrebe za iskrenošću nego li iz neke literarne naklonosti, obojica su se od rane mladosti navikli da do tančina analiziraju svaki svoj osećaj, tako da je taj dar postao manom i uzrokom njihove zamorenosti i neplodnosti, Kod Amijela je taj »demon amnalize« postao prava bolest, tako da mu je »vratiti se u svoju kožu uvek izgledalo nešto čudnovato, arbitrarno, Fkonvencijonalno«.

Vaspitanje savremenih mlađića prisiljava ih da otprilike u dvadesetpetoj godini posumnjaju u vrednost svih vodećih načela, a moderna ih sloboda s osmehom poziva da zemnim uspesima olakšaju dosadu što ih podgriza. Ali se dešava da mnogi mlad ljudi, pošto su izgubili veru u sva gesla, a osećajući potrebu da dominiraju na ma koji način, večito nose u sebi, kao ostatke jedne herojske mladosti, svoju neizlečivu nesposobnost da neoduševljeni, nenadahnuti, podju za ma kojom osvajačkom družinom. Oni su osudjeni da u svom bednom kutu grizu svoje nokte i svoju dušu, Kako su srećni takozvani »blazirani« ljudi, koji su gordi sa svoje iznemoSšlosti, i koji su dovoljno zauzeti »ženama, konjima, ı karijerom«! Zar se još nije rodio koji veliki čovek da bi, kao što je Lojola napisao za svoje savremenike one duboke »Duhovne Vežbe«, stvorio neki »Uvod u Fanatizam«, poučivši mlade ljude kako da se nesalomljivo i sa penom na usnama privežu, recimo, za neku političku stranku ili za neki nov:oroždeni krstaški pohod? ,.,

I Prust i Amijel veruju u sreću, veruju da bi im trijumf doneo tu sreću, znaju da su svojim obrazovanjem i talentom dostojni i nekog uspeha u životu, Ali sve je uzalud; jer, kao i naš izgleda književno pokopani pesnik, oni »večno stoje... (јег), nadmoći nemaju nad ovim bićem što oseća stvar1«.

Budući da je svako, najzad, prisiljen, da ranije ili docnije pozira, da bude neprirodan, da govori o stvarima koje da ni najmanje ne zanimaju, uveren sam da bi bilo potrebno da neki veliki čovek pokaže mladim ljudima {i to na vreme) kakvu pozu treba da zauzmu, koje dragocene mane da neguju, koje odlike komičnih junaka da prisvoje, i najzad, kako da rukuju sa jednom tako komplikovanom lutkom, Stari, izandjali »Weltschmerz«, koga su gotovo svi književni kritičari već poodavno odbacili, pojavio se je u novom, ali i u opasnijem obliku, Novi Verteri manje plaču, a više škrguću zubima, Toliki »seli-made men«, toliki obožavaoci srećne Verharenove i Huitmenove poezije, umalo nas nisu uverili da su naši savremenici postali novim konkvistadorima, Ali, evo, Evropa, pa i Amerika, obiluju Reneima i Verterima, Samo se tako može objasniti nenadani uspeh Marsela Prusta, Za divno čudo, pisac kome je Šatobrijan jedan od uzora postao je slavan i medju kubistima, Prust je

442