Nova Evropa

stanu na Bulvar-Osmann, čiji su zidovi bili obloženi plutom da mu ulična larma ne bi uvećavala bolove, To ga je i nagnalo da piše, »Priroda« — on sam kaže — »izmišlja po potrebi nervozu kao zaštitnicu, i nesreću kao pokroviteljku, da talenat ne bi bio ostavljen da se ugari«; zatim: »Čudan sam ja čovek, koji, čekajući da ga smrt oslobodi, živi sred zatvorenih prozorskih kapaka. Ne znam ni šta se dogadja u svetu. Sedim nepomičan kao sovuljaga, i, kao ona, vidim malo jasnije samo u tami,« Pokojni Šarl Pegi duhovito je preporučivao mladjim svojim drugovima: »Pišite, gospodo, pišite; valjda će jedna od hiljade strana biti poverena potomstvu na čuvanje«, Prust je valjda poslušao sličan savet, i nemilostivo punio kilograme hartije svojim sitnim, zbijenim rukopisom, Šta ga se je ticalo da li će mu dela uspeti ili ne: štitile su ga dobre rente koje mu je otac, čuveni lekar Prust, ostavio, štitio ga je zavidan položaj u pariskom društvu. Celog je života ćutao, zato što se je stalno pitao, da li bi se ova ili ona rečenica dopala Sen-Simonu, Stendalu, ili Balzaku, ovome ili onome: i najzad, kao mnogi plašljivi ljudi koji, u jednom trenufku, bezrazložno ohrabreni, postaju atentatorima, zlikovcima, il: prorocima, tako je i Prust u svojoj pedesetoj godini postao velikim piscem, Tu je svoju nedaću podrobno i duhovito analizirao. »Možda su veliki pisci svoje najlepše stranice ispisali zevajući« — pita se on na Jednom mestu,

I Amijel je s mukom pisao, Koliko je očajan njegov krik: »Jednu knjigu i jednog sina«, Naviknut da mišlju obuhvati velike celine, on se nije mogao uzdržati a da i najneznatniji filozožski ili književni problem ne izlaže sa bezbroj gledišta, tako da su njegova predavanja na ženevskom univerzitetu bila više suvi programi, što ga je učinilo nepopularnim medju učenicima, To ба je naročito bolelo, jer je imao skoro morbidnu potrebu za simpatijom, za uspehom, a nikada nije umeo da se podvrgne načelima koji uslovljavaju uspeh, Što je najgore, on je bio neobično svestan svega toga, Ceo je njegov »Dnevnik« ispovest jednog čoveka koji živi samo da bi mogao da analizira svoju nesposobnost da živi, »Moj je duh prazan okvir hiljade izbrisanih slika, Svojim bezbrojnim vežbama prekaljen, on je sav kultura, ali gotovo ništa nije sačuvao u svojim mrežama, On je bez materije, on je samo forma, Zvanja više nema, postao je metoda. KEterizirao se je, algšebrizirao se je,«

Amijel i Prust nisu ljudi koji su, prebrodivši celu civilizaciju, najzad, umorni, došli do ubedjenja da je, po rečima Malarmea, »meso Žžalosno«, i, ogrnuvši svoje nedaće više ili manje duhovitim cinizmom, odrekli se svake akcije, Njihova je sva nesreća bila što su znali za toničnu vrednost akcije, a bili su nesposobni da se odreknu, da u svakom načelu nazru neizbežnu dozu laži, Amijel priznaje da je nesposoban da »sačuva pred-

44]