Nova Evropa

ražloge nezadovoljstva Hrvatske u prvo vreme po 'oslobodjenju. I kaže: i -

»Hrvatska je želela dovoljno široku avtonomiju, Hrvati su je imali pod Madžarima, pa su se još višem nadali, — to im se - činilo kvintesencijom političke mudrosti, Pašić i Srbi, opet, želeli su ujedinjenje — velikosrpsko — pod Beogradom, Prema obaveštenjima kojima smemo verovati, izgleda kao da se Pašić nije baš oduševljavao za prisajedinjenje Hrvatske i Slovenačke novoj državi, Ili bar, on da je želeo samo pod srpskim uslo= vima, Njegovo je gledište bilo, da su Srpska Vojska i pobeda Srbije i Saveznika dali Hrvatima i Slovencima njihovu slobodu; toga, Srba u Jugoslaviji ima više nego Hrvata i Slovenaca

upa, |

„»Pristalice Pašićeve, t., j. Radikalna Stranka {stranka је kruto konzervativna, i ime joj je samo preostatak iz davnih угеmena), bili su u najvećem broju u Ustavotvornoj Skupštini, Pašićev program fražio je potpuno centralistički ustav, sa cen tralnom vlašću u Beogradu, i to delomično da bi se Radikalna Stranka mogla održali na vlasti, a delomično iz uverenja da bi samo centralistička vlada mogla izgladiti istorijske razlike, A monarhija bi imala uticati ujedinjujući, Hrvati su, kako izgleda, želeli više personalnu uniju, dok su neki medju njima zagovarali republiku — u monarhiji! Jedna grupa, na sredini izmedju njih, takozvani demokrati, predvodjeni Davidovićem, verovatno najpoštenijim čovekom medju srbijanskim političarima, predlagčali su kompromisni program, koji bi se sastojao iz admini- · strativne avtonomije i centralističke zakonodavne vlasti, Davidović je verovao, da su za jedinstvo potrebni zajedničko zakonodavstvo i zajednički zakoni, ali je priznavao postojeće razlike, i bio voljan da učini ustupak administrativnom avtonomijom, Sve starija tradicija jugoslovenskog jedinstva — novi naraštaji više vole ime Jugosloven nego Srbin ili Hrvat —, mislilo se, razviće se u narodno ujedinjenje na toj osnovi,

»Na toj kompromisnoj osnovi prihvaćen je i Vidovdanski Ustav, Ovaj nije zadovoljio hrvatske zahteve, i Radić je bio gospodar situacije u Skupštini, Ali mesto da glasa protivu Ustava i da spreči njegovo donošenje, on i njegove pristaše izašli su iz parlamenta, i Ustav je primljen većinom glasova onih koji su ostali, To je bio lep primer nedostatka političkog smisla, koji se kod Hrvata oduvek ispoljavao, Godine 1848, oni su se pokazali nesposobni da iskoriste situaciju koja kao da je bila poručena za njih. Isto tako nisu upotrebili teškoće šezdesetih godina za utvrdjivanje svoga položaja, Godine 1905, kada su se Srbi i Hrvati udružili u Rečkoj Rezoluciji, predvodili su ljudi iz Dalmacije više nego oni iz Hrvatske. Do Radića nije uopšte bilo realnog hrvatskog političkog vodje; a kad se

545