Nova Evropa

47!., « А onda, medju zidovima impozanine Tavrijske Palače, V, Šuljšin daje svoju ispovest: »Ovi beli stubovi nisu me, možda, zapazili, kada sam, pre deset godina, kao skroman malovarošanin prolazio kroz zlobne kuloare Druge Državne Dume — ,Dume Narodnog Gneva. Prolazio sam zato, da bih sa sveruske katedre, ukrašene Dvoglavim Orlom, izgovorio reči istimsko-kijevskog preziranja naspram njihova „dneva' i njihova maroda' .,, Naspram „naroda', koji je, za vreme Rata (Rusko-japanskog) izdao svoju domovinu, koji je Харшао ružne reči „Što gore, tim bolje!, koji je radi ,slobode' žedneo za porazom svoje vojske, radi ,ednakosti žedneo za pogibijom svojih eskadra, a radi ,zemlje i volje za poniženjem i slomom svoje otadžbine,,, Mi smo mrzeli takav narod, pa smo se smejali, rugali njegovu „Snevu, koji je zasluživao jedino prezir, Nisu oni bili dostojni slobode, već рјофипа i smrtnih kazni!,,.« Ipak je taj narod, u Svetskom Ratu, dao svoju punu meru; a pokazalo se jasno, i za branioce Dvora i Režima, da je »sav užas u tome, što je Vlada zbilja apsolutno trula!,.,.« Štirmer je mali, ništavan čovečuljak, a Rusija vodi Svetski Rat! »Sve su države mobilisale svoje najbolje snage, a kod nas

je še! Vlade — „božićna igračka'«, I kada Vladu optužuju za veleizdaju, njene su klupe prazne: »Užas je u tome, da na ovaku optužbu sledi — ovakav odgovor ...«

Anališući dalje, retrospektivno, kobnu situaciju, naš autor dolazi na neminovnu temu o »raspućinovštini«: »Radi slabosti jednog muža naspram jedne žene, Gospodar svakodnevno, svakočasno, vredja svoj narod, a narod vredja svoga Gospodara,.. Kolo „buntovnih duša', nezadovoljnih životom, ljubavlju,,, U traženju „ključeva sreće' jedni se odaju misticizmu, drugi razvratu, a neki od njih i jednom i drugom ,,, Jao zemlji, oni ma vrhovima nacije igraju svoj strašni danse тасаbre.,, A tamo u „dubinama narodnim, već se odavno, od pamtiveka, igraju ove djavolske igre, u kojima је mistika isprepletena sa punim uživanjem, lažna vera sa istinitim razvratom. Da li ima išta čudnovato u tome, da Je sveto-petrofradsko mistički-razvratno kolo privuklo k sebi GClišu Raspućina, tipičnog ruskog „hlista?,., Eto na kakovu se tlu desilo tako dugo iščekivano ujedinjenje inteligencije sa narodom! .« Niko nije o ovoj popularnoj temi pisao tako snažno kao ovaj autor, »Umorstvo Raspućina nije postiglo cilja, Monarhiju to nije moglo spasti, jer je raspućinski otrov počeo već da deluje,., Da li ima smisla ubijati zmiju, kada je već ujela? ,,.,«

On vidi, da je blizu kraj, Ali vidi i da niko nije spreman od ruskih političara da ga dočeka. » ,.. Mi idemo ka ропоги,,, Revolucija je propast; a mi idemo pravo u revoluciju,,, A i bez revolucije sve se već brzo raspada ,,.« — »Ali, taki smo

237