Nova Evropa

"ођтабепо па дЧођто 1 па Мо, ртета tome čemu се розјиан stečena. znanja i usvojeme navike. Emocijonalna strana duševnog života izraz je samo unutrašnjih dogadjaja i čoveku, te "prema njima Je on sam više pasivno nego aktivmo biće, no budući da:je čovečja ličnost u suštini. nešto jedinstveno, iz #оба галоба 1 етостопајт, Као 1 intelektualni elementi, u izvesnoj meri, odredjuju karakter čoveka; ali su od odlučnogš značaja elememti volje, od kojih zavisi celokupno moralno obličje ličnosti, A. volja se vaspitava ne s pomoću osećaja, niti s pomoću razmišljanja, već samo: putem dejstvovamja, 611 5е теzultati onda tumače razumom i procenjuju emocijonalno, Ako se sada, s toda sledišta upustimo u ocenjivanje postojećeg školskog reda, ma i majpovršnijom psihološkom analizom, moraćemo stanje stvari karakterisati ovako: maša škola se dbraća. samo na intelektualnu sferu dece; prema emocijonalnoj sferi ona se drži tako kao da ova uopšte i ne postoji; a volju deformiše, ukoliko ne može da je uguši, Može se činiti, da je ovaka ocena odviše oštra; ali bismo jedva našli načina da je ublažimo, Uzmimo, pre svega, najopštiju i osnovnu činjenicu pohadjanje škole (reč je ovde samo o osnovnoj i srednjoj školi). ma li ičešća, sem olvorema ili prikrivema prisiljavamja, što pobudjuje djaka da redovno polazi školu? Djak osmog razreda dimnazije ide u školu, da dobije svedodžbu da je školu svršio, — to je skriveno prisiljavanje. Na mladje djake utiče se manje prikrivenim prisiljavanjem, već više neposrednim: preinjom kazne, ili i sasvim mneprikrivenim primoravanjem od strane roditelja. U svim ovim slučajevima volja se nikako ne vaspitava, već se jednostavno podvrSšava nasilju: djaci su svesni, da moraju dći u školu. A ima li išta zajedničko izmedju ove svesti o moranju, i omog osećaja moradne dužnosti koji odista deluje vaspitno? Ima li ma bilo kakva osnova na kojemu bi se mogla razvijati ova svest dužnosti? Kad bi se u razredima vršio nekakav zajednički, opšti rad, za čije su rezultate svi zainteresovani, a u kome otsutnost jednog čini prepreku za sve ostale, onda bi potreba pohadjanja škole, potreba svakog pojedinca da dodje, da ne izostane, da ne zadocni, imala sasvim drugi smisao nego što ga ima danas u našoj školi,

Ali neka je djak — iz ovih ili onih razloga — jednom došao u školu, Koji se zahtevi tu stavljaju danas пјебоуој ој, i kakvim se on uticajima tu podvrđava? — Prvo, djaku se stavi posve protivprirodan zahtev — da sedi četiri ili pet sati, sa malim pauzama, gotovo potpuno nepomično, dok bi mu, nakon moćnog odmora, naročito velika potreba bila da se kreće, da radi i rukama i nogama, da troši Hzičku energiju koja se je u toku noći nakupila, Pomalo se, s ovim našim poretkom, ova potreba smanjuje: stvara se navika da se već izjutra sedne za

254