Nova Evropa

PALO (pružena nosa): A sad neka nas ko razumije, Skačemo tamo amo po svijetu baš ko konfrabandijeri, (Odlazeći, zlovoljno.) Čekaću те,

GOSPAR ANTUN, I LUKŠA,

LUKŠA (ронћо, zapinjući): Mislio sam otići, ne reći Vam ništa; ali su se združile, kako Vi dovorite, dvije snage koje daju rezultantu našeg prijateljstva: iskreno divljenje i stara navika, i one su me dovele,

GOSPAR ANTUN (ufrnui): | ništa više?

0 (pognute glave): Ništa, jer idem tako da me nije nigdje,

GOSPAR ANTUN (fronafo): Lukša, kad je čeljade ranjeno, nema nego samo jedno uživanje, da saznade čim prije dubinu svojih rana i jesu li one smrtne,

LUKŠA (ganuto): Nigda Vam ništa nijesam kazao, ali razumjeli ste sve, Moje najsladje ure bile su večeri provedene uz Vas i Marinelu. Vrijeme je prestajalo da teče, a ja nijesam tražio, ima li gdjeđod u kojemu dvoru ljepšega sjaja. U ovom starom nenafkriljivom Parizu, Vi ste bili, gosparu Amtune, sva umna visina i udes rodjenoš8 nam Grada, Palo je bio srce koje je tuklo, a ja — zanos, pa smo baš sadruženi davali, kako nam je stara prijateljica Madame De Stael govorila, tip savršena čovjeka, Živio sam netražeći što će biti sutra, dok najednom nijesam zaželio da sve uzmem za sebe, Ali, u isti čas — kad sam izustio riječ o fome, sve je postalo mrtvom stvari, (Žafvara oči.)

GOSPAR ANTUN (u veliboj uzrujanosti): Lukša, tvoje su riječi strašnije pored sve težine udesa, Govori, sami smo.

LUKŠA (rezeruirano, oli s osjećajem): A imam li ja pravo da prebiram po tajnama Vašega života? One su Vam možda odviše svete,

GOSPAR ANTUN (роводјеп): А — to?!

LUKŠA (sasvijem potiho): Što ja nijesam znao, danas mi je raskrila moja majka, U njezinoj suhoj riječi: »Zaboravi je«, ja sam razumio da ona me pristaje, (Gledajući s čuvstvom žalovanja na gospara Anfuna.) Možda s vremenom...

GOSPAR ANTUN (prebidajući Sa smrhnuto): Kad jedna od njezina roda reče, da ne pristaje, znam odviše dobro da ona na fome i ostaje, S vremenom... hml,,. (Mahon male šutnje.) A ti, Lukša, reci mi, bi li bio spravan uzeti Marinelu i protiv volje tvoje majke?

. LUKŠA (ishreno): Ona nema nego mene, a ja njoj dugujem svu sinovsku ljubav i odanost, Borbom je ne mogu svladati, jer je ona, kako i ja mislim, u pravu, Da se predam čekanju, trebalo bi da zaželim njezinu smrt,

214